Ova bolnica ima više od 80 paviljona. Pitam se što bi bilo kad bi ovi paviljoni progovorili. Što bi nastalo? Muk ili krik?

Kad je bilo najteže nekako bih dogurala do dnevne sobe i sjela uz unuku. Nekada sam bila toliko slaba da ju nisam mogla uzeti u naručje. Ona je puzala po meni, vukla me za turbane na glavi, smijala se čim me ugleda, trzala nogicama, tražila me pogledom… virila je ispod mog kreveta, gugutala, punila me nekom vanzemaljskom energijom i snagom. Ona je sva mirisala na život. Na neku posebnost. Na dar božji.

Disala sam je.
Taj zaboravljeni glagol DISATI.
Često sam mislila da je ona, na neki nadrealni način, svjesna svoje misije.
Meni je Bog skoro istovremeno poslao i nju i dijagnozu.
Jednog raka da me ubije i drugog da me vadi. Moja unuka je horoskopski Rak.

*****
Patohistološki nalaz stigao je krajem ožujka 2017. godine.
Nema malignih stanica.
Kći ga je otvorila. Bilo je to naše treće zajedničko plakanje.
Ovo je trajalo najduže. Jecale smo opet. Nekakvi čudni krikovi i iz mojih i njezinih pluća.
I skoro isti… istog tona i istog intenziteta.
Dodatak tom nalazu bio je rezultat genetskog testiranja koje sam obavila u prosincu.

Moj rak nije genetski. Nije nasljedan i nije mi ga moja majka ostavila u amanet.
Zaradila sam ga sama sebi.
I nikome više.  
Ne znam može li se riječima iskazati to olakšanje koje sam osjetila čitajući te redove i rezultate genetskog testiranja.
To znači da ni ja svojoj kćeri i svojoj unuci u amanet ne ostavljam ovu opaku dijagnozu.
I da će se svijet i dalje okretati po principu: Eci-peci-pec… ti si mali Broj Osam.
Bože, ukini Broj Osam.
Poštedi mi djecu, poštedi sve ljude na ovom svijetu.
Ne postoji nitko da ga toliko mrzim i da mu želim da bude Broj Osam.

“Ova bolnica ima više od 80 paviljona. Pitam se što bi bilo kad bi ovi paviljoni progovorili. Što bi nastalo? Muk ili krik? Koliko sudbina je ovdje zapečaćeno?

Ne onih koji su ovdje ostavili svoj život… nego onih koji su ih vani čekali.” 

****
Zračenja su prošla.
Predviđena je i brahiterapija. To je dodatno radioonkološko zračenje iznutra.
Brahiterapija je zahvat koji se radi pod punom narkozom.
Opet bolnica, opet onkologija, opet iste slike.
Gledam čovjeka u hodniku. Sjedi zavaljeno na stolici. Mlad je. Žena čuči i ljubi mu ruke.
On se pomalo naginje naprijed.

U jednom trenutku okreće glavu i pogled mu se susretne s mojim. Pretrnula sam.
Njegovo je lice sličilo na moje od prije nekoliko mjeseci. Bio je sivo-zelen s tamnim podočnjacima, natečen i dalek. Okrenula sam glavu na drugu stranu. Uplašio me taj pogled. Poznat mi je iz ogledala.
Nekoliko sati kasnije dok sam ležala u svojoj „šestici“ čula sam trku maratonskih koraka po hodniku.
Čula sam i zvuk EKG aparata, čula sam mnogo glasova.
Pokrila sam se prekrivačem po glavi. Disala sam duboko i ravnomjerno.
Kasnije je ušla medicinska sestra i rekla:
– Ode nam pacijent iz jedinice!
– Onaj mladi čovjek u bermudama što je danas sjedio na hodniku?
– Da, on! – odgovori.

Te noći sam sanjala korake. Tutnjalo je… Glasno.
Sljedećeg dana su me odvezli u operacionu salu. Rekli su mi da izaberem sebi neki lijep san.
Smijali smo se.
– Malo je lijepih snova bilo u mom životu. Nisam ja birala snove. Snovi su birali mene.
Tijekom bolesti sam mnogo sanjala. Uglavnom, teško. Sanjala sam i one ljude koje ne želim sresti u svom životu. Znala sam zašto su sada tu u snovima. Zato što imaju grižnju savjesti i zato što sam ja bila u njihovim. Igra nemirnog sna. Ne prihvaćam. Uvijek se okrećem i odlazim. Na peti… čak i u snu.
– Jeste li zamislili svoj san? – upita me anesteziolog opet.
Opet sam se nasmijala.

Poželjela sam sebi da ne sanjam onaj tutanj od sinoć i ono trčanje. Tuđe, kao ni svoje.
Iz narkoze sam se probudila s užasnim bolovima.
Dvanaest aplikatora ušlo je u tkivo na mjestu gdje je se nalazio rak i pomoću njih je to mjesto ozračeno još jednom iznutra. Naravno, sve se to ukloni za vrijeme narkoze, ali rupe i bol poslije aplikatora ostaju. I krvavi podljevi sa strane.

Boli me više nego što su me boljela ona dva reza poslije operacije. Ne mogu pronaći povoljnu pozu da zaspem.

Budim se stalno i na kraju odlučim ustati i hodati. Gledam kroz prozor. Ova bolnica ima više od 80 paviljona.
Pitam se što bi bilo kad bi ovi paviljoni progovorili. Što bi nastalo? Muk ili krik?
Koliko sudbina je ovdje zapečaćeno? Ne onih koji su ovdje ostavili svoj život… nego onih koji su ih vani čekali.
I moja sudbina je bila time određena. I moj otac se nije vratio s ovakvog jednog odjela.

Majka jest… ali samo zato da par godina kasnije umre na mojim rukama.
Sljedećeg dana imam dva razgovora: s onkologom i s radioonkologom.
Obojica su mi rekli da sam ja za njih izliječen slučaj.
Onkološki mi preostaje da primam herceptin/anti-tijela do studenog 2017. godine.
Radio-onkološki da dođem na kontrolu za tri mjeseca.

– Idite kući i pokušajte nas zaboraviti! – reče mi doktorica Lange na izlazu iz klinike, stišćući mi ruku.
– Hoću! – rekoh.
Zaboravljanje je moja disciplina. Jako sam dobra u tome.  
Vani je sjalo predivno svibanjsko sunce.
Bilo bi mi žao da nisam doživjela taj dan.
Suze su se u potocima slijevale niz moje lice.
Ovaj put sam plakala sama.
I bilo mi je svejedno što se svijet u krugu okreće i gleda me.
Moje suze – moja stvar!
Pošteno sam ih zaradila! Sama sebi, baš kao i onu dijagnozu.
Ono jednom… kad sam imala rak.

Pročitaj više: Ono kad sam jednom imala rak (4)

Izvor: nisamsama.com