Prenosimo zanimljivu i šaljivu priču kolumnistice Silvane Uzinić. Ovo, nažalost, nije daleko od istine, kažu na Fejsbuk stranici Occupy Croatia, prepričavši nam zgodan vic koji glasi ovako:
"Ulazi nastavnica u razred držeći pismene zadatke i ljutito kaže:
– Sram vas bilo, djeco! Ja vam zadajem temu 'Slavne žene svijeta', a vi mi tamo pišete o Severini i nekakvoj Ledi Gaga! Kako se nijedan nije sjetio da piše, recimo, o... Mariji Kiri!?
Na to se djeca uzvrpolje, pogledavaju se i počnu se smijati.
– Vama je sad i smiješno, sram vas bilo!
Na to se jedan učenik odvaži, ustane i kaže:
– Nastavnice, ne zove se Marija Kiri, nego Maraja Keri!"

Vic me podsjetio na događaj otprije 35 godina; u drugom smo srednje, pišemo zadaću iz hrvatskog, dakle jedan od ona tri-četiri obavezna sastava godišnje u plavu teku.

Tema je "Najdraži mi lik iz do sada pročitanih knjiga", malo popričamo s nastavnicom o tome, zatim buljimo, netko u strop, netko u prozor, pomalo svi odlutamo mislima nekud u neku knjigu, a zatim se hvatamo kemijske i jedan po jedan počinjemo nizati misli po papiru.

'Mogu li ja o Mati Parlovu?'

Odmaknulo je dvadesetak minuta od početka sata kad je jedan iz razreda dignuo ruku i upitao:

– Profesorice, ja bi vas nešto pita.

– Izvoli pitaj.

– Ma, mogu li ja pisat o Mati Parlovu?

I danas se čudim kako je profa ostala skulirana pored naše salve smijeha.

– Šta je? Šta ste zavarili? – obrecne se "genije" na nas, a profesorica mu pristojno odgovori kako slavni boksač nije književni lik, ali ako se on baš nijednog drugog ne može sjetiti, neka napiše kako mu je drago.

– Ja san pročita knjigu o njemu i on je meni najveći lik svih vremena – ostane uporan da piše što je naumio.

Da se razumijemo, taj moj razredni drug nije baš bio predodređen da, šta se ono kaže, otkrije barut. Izrastao je, očekivano, u lika focused on money. Bilo je takvih uvijek u razredu, O.K., ali čini mi se da su nekad davno ipak bili u manjini. Možda mi je i zato ovaj vic s početka tako dobro legao.

Jer, nedavno sam pročitala pesimistična predviđanja da će uskoro na svijetu biti elita od svega pet posto onih koji čitaju. Kakav li će to mizeran odnos snaga biti i kako li će svijet izgledati? Ili smo već sad u svijetu u kojem obrazovanje predstavlja gubljenje vremena naspram učenja vještina.

Klince treba najprije pretvoriti u glupaste zombije, a zatim im platiti tzv. fakultet, zapravo tečaj koji će ih instant podučiti usko specijaliziranim i primjenjivim znanjima. Ne znam šta nosi novi kurikulum i hoće li ga s ovom Vladom uopće biti, ali prečesto čujem da obrazovanje treba biti u koleraciji s tržištem, a nisam sigurna da je to ispravno.

Čitam nedavno i to da u Japanu visokim školarinama otežavaju studiranje humanističkih znanosti jer se sveučilišta moraju uklapati u ekonomsku politiku premijera koja im nalaže obrazovanje kadrova za tržište rada. Svi će, dakle, moći odmah na posao, ali tko će misliti? Pa Mate Parlov, ako ćemo pravo, i jest lik u odnosu na Mariah Carey.

Za Slobodnu Dalmaciju pisala kolumnistica Silvana Uzinić