Priča o "Mehmedovoj crkvi" na brdu kod Prijedora

Crkva Blažene Djevice Marije u Kozarcu ili Mehmedova crkva na brdu kod Prijedora jedna je od malobrojnih katoličkih crkava u Bosni i Hercegovini u izletištu „Stara pilana”.

Nalazi se na ulazu u Nacionalni park Kozara, koji nadvisuje Prijedor. Crkva posvećena rođenju Blažene Djevice Marije. Nastala je kao svjedočanstvo o nesretnoj ljubavi lijepe Austrijanke Marije Schmuzer i Bosanca Mehmeda Kulašića, po kom je i nazvana "Mehmedova crkva". O crkvi nema mnogo pisanih tragova, ali postoje mnoga predanja.

1882. godine Prijedor je izgorio u požaru

Naime Prijedor je 1882. godine gotovo potpuno izgorio u velikom požaru. Tada je izgorjelo više od 400 stambenih objekata. Nakon požara je u Prijedoru otvorena pilana Austrijanca Karla Schmuzera. Karl je imao dva sina i kćerku Mariju, koji su sa njim došli u Bosnu i Hercegovinu.

I danas se tu nalazi kozaračko izletište „Stara pilana”. Tu je iako od nekada velike pilane, prvog industrijskog objekta u Prijedoru, izgrađene u vrijeme Austro-Ugarske, nije ostalo ništa, sem tužne i nesretne priče o jednoj davnoj ljubavi. Crkva čuva uspomene na vrijeme kada je na tom prostoru postojala pilana.

Legenda, naime, kaže da se među radnom snagom koju je činilo lokalno stanovništvo kao vrsan majstor u Schmuzerovoj pilani isticao lokalni mještanin Mehmed Kulašić. Mehmed je lijepo pjevao i svirao harmoniku, a radnike zabavljao pjesmom.

Marija se zaljubila u Mehmeda i tokom tajne ljubavi ostala trudna. Njih dvoje nalazili su se potajno na skrovitom brdu iznad pilane, takozvanom „brdu ljubavi“.

Na to brdašce nedaleko od crkve i danas redovno dolaze mladi iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Najčešće dolaze za Malu Gospojinu, pa se u neobičnom ritualu hoda na koljenima i mole za nesretne ljubavi.

Marijin otac se nikako nije mirio sa njenom odlukom. Posebno kada je iz zabranjene ljubavi na svijet došlo i dijete.

Nesrećni dio ove priče je to što su mještani pronašli bebu zamotanu u novine i zakopanu u zemlju. To je izazvalo veliku pometnju i sramotu. Budući da su novine bile austrijske, posumnjalo se na porodicu Schmuzer. U legendi zapravo nikad nije odgonetnuto da li je beba rođena mrtva ili ubijena. Navodno je sigurno da je dijete zaista bilo Marijino.

Zbog stida i sramote, vlasnik pilane Karl Schmuzer kćerku šalje nazad u Austriju. Mehmeda otpušta ili ga, kako neki pričaju, prebacuje na poslove fizičkog radnika. Priča se kako se noćima u Kozarcu čula samo njegova pjesma. Pjevao je pjesme koje je Marija voljela.

Kako bi iskupio grijehe, Schmuzer odlučuje da podigne najprije kapelu, a potom 1901. i crkvu. Ubrzo potom, dvadesetih ili tridesetih godina i sam je otišao u Austriju.

Na odlazak se odlučio vidjevši da su mještani, svjesni svega šta se desilo, crkvu koju je podigao nazvali – "Mehmedova crkva".

Arheolog i hroničar grada Milenko Radivojac iz Prijedora za Politiku kaže da priča o "Mehmedovoj crkvi" može biti dio legende, ali da ima i svoju historijsku podlogu. Podsjeća da je ovu nesvakidašnju ljubavnu priču iz zaborava izvukao Gojko Banović, nekadašnji novinar Politike. On je osamdesetih godina prošlog vijeka prvi put u jednom lokalnom mediju objavio priču o zabranjenoj ljubavi, da bi se iz te priče pojavile i sve ostale koje su kasnije ispričane. 

"Ova neobična i nesretna ljubavna priča je, u stvari, na rubu istine i legende. Kada je osamdesetih godina sniman film o Mladenu Stojanoviću, novinar Banović upoznao je neku stariju ženu koja je bila sluškinja kod Schmuzera i koja mu je ispričala tu priču, pa su novinari kasnije konstruisali i sve ostale detalje", kaže Radivojac.

Ingrid i Jure Rajković koji su neformalni čuvari ove kozaračke crkve medijima su nedavno pokazali fotografije Helge Kambič, Schmuzerove praunuke, koja živi u Sloveniji i koja je pomogla obnovu crkve nakon što je uništena u posljednjem ratu, a obnovljena prije pet godina.

"Svi znaju za Mariju i Mehmeda", kaže nam Ingrid.

U obnovi u ratu porušene crkve su, kako su pisali mediji, učestvovali svi – i Marijini, i Mehmedovi, i mještani svih nacionalnosti, pa je mala crkva obnovljena 2011.godine

 Time, sem priče o tužnoj davnoj ljubavi s početka prošlog vijeka, postala i simbol zajedništva u povratničkom naselju Kozarac.

Kažu kako u Kozarac dolazi omladina i da se i „brdo ljubavi” naziva tako zbog ljubavi Mehmeda i Marije. Gradska uprava Prijedora pomogla je u obnovi prilaznog puta, mosta i uređenja okoline.

"Na ovim prostorima se pojavila Helga Kambič, koja je kod mene u prijedorski muzej došla sa pričom o njenom pradjedu Karlu Schmuzeru. Rekla je da je ona, to jest potomci te porodice, voljna da se crkva obnovi”, ispričao je arheolog Milenko Radivojac.​