Autor: Ahmet Kurt

Po gradovima Evrope na svakom koraku mogu se vidjeti na fasadama zgrada male bronzane pločice kao na ovoj slici. Njima se, bez velikih troškova, obilježavaju objekti, ili događaji koji su se tu desili i čuvaju znakove ljudi i njihovih djela koji karakteriziraju prošlost i prostor predmetnog grada.

Organizuju se i šetnje za turiste i školsku djecu, od table do table, gdje vodiči ukratko objasne događaj koji je obilježen tablicom.

Kako bi to bilo lijepo uraditi i u Mostaru koji zaista ima bogatu, petstogodišnju historiju!

Prošla su vremena kad se značaj jednog spomenika mjerio količinom ugrađenih kubika betona u njega. Cijena ovakve jedne pločice, sa izradom i ugradnjem, ne prelazi 200 KM.

Sve mostarske ulice imaju svoju historiju.

Evo, ovako iz ćusteka, samo u ulici M. Balorde na Carini, koja je duga svega 430 metara bilo bi mjesta za sljedeće tablice, idući od juga prema sjeveru.

1. Tabla na kući gdje bila smještena prva mostarska radio stanica 1945. godine u Novoj Jugoslaviji.

2. Kuća u kojoj je odrastao Ilijas Izo Delić, pjevač i osnivač grupe Mostar Sevdah Reunion.

3. Rodna kuća Ahmeta Lakišića (1883-1935), jednog od osnivača Republike Turske i člana Prve velike narodne skupštine Turske (Türkiye Büyük Millet Meclisi) i ratnog saborca Kemal-paše, kasnije osnivača moderne Turske - Mustafe Kemala Atatürka.

4. Ostaci jedne od najstarijih kuća islamske arhitekture u Mostaru, u kojoj je Hasan beg Lakišić 20. juna 1888. godine ugostio prijestolonasljednika Rudolfa i brata cara Franje Josipa, nadvojvodu Otta.

5. Rodna kuća efendije Alije Ševe i njegove troje djece koji su poginuli kao pripadnici Antifašističkog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu.

6. Mjesto na kojem se nalazila kuća imama Tere Jahjetove džamije, Huseina Brkića čije je petero djece učestvovalo u Antifašističkom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu. Kuća je srušena u Savezničkom bombardovanju vojnih ciljeva u gradu 14. januara 1944. godine kada je poginulo preko 60 građana Mostara.

7. Kuća na kojoj još uvijek stoji kućni broj na metalnoj pločici koji je postavila austrougarska vlast. Tim metalnim brojevima zamijenjene su ranije drvene tahtice sa brojevima koje je prikucala osmanska vlast 1867. godine.

8. Mjesto na kojem je do 1951. godine stajala džamija Memi hodže, izgrađene prije 1620. godine. U periodu od 1947. do 1954. godine, na jednom malom prostoru mahale Carina dimenzija svega 430x240 metara srušene su četiri džamije! Nekoliko riječi na tabli o tom vremenu i razlozima rušenja.

9. Rodna kuća mutevelije Memi hodžinog vakufa i jedinog Bošnjaka Mostara koji bi se mogao nazvati industrijalcem u vremenu između dva svjetska rata – Ibrahima Ribice. Kao kuriozitet treba napisati da su u ovoj ulici živjela četiri potpisnika, od ukupno dvadesetak,

Mostarske rezolucije koja je objavljena 21. oktobra 1941. godine i kojom se osuđuje ustaško proganjanje mostarskih Srba. Osim pomenutog Ribice, deklaraciju su potpisali stanovnici ove ulice, Omer ef Džabić, Ibrahim hadži Slipičević i Ibrahim Lakišić.

10. Kuća u kojoj je bio prvi ženski sibjan mekteb 1850. godine.

11. Rodna kuća Suada Ćupine dobitnika odlikovanja Zlatni ljiljan i prvog komandanta Mostarskog bataljona u ratu 1992-1995. godine.

12. Rodna kuća Ahmeta Pintula, Narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.

13. Kuća Ibrahima Drljevića iz koje su tri člana porodice poginula 1993. godine, dvojica kao borci Armije BiH, a jedna članica kao medicinska sestra u Ratnoj bolnici u Higijenskom zavodu.

14. Kuća trgovca i mutevelije Memi hodžinog vakufa hadži Osmana Nove. U njoj je stanovao njegov zet, mašinovođa parne lokomotive uskotračne pruge Hasan Behmen. Kao homage „čirinom“ vozu koji je saobraćao od 1885. do 1965. godine navesti da je u ovoj ulici stanovalo čak sedam mašinovođa parne lokomotive. Od juga ulice prema sjeveru: Omer Ševa, Husein Ćišić, Edhem Kapić, Hasan Behmen, Muhamed Repak, Bartol Sušić i Muhamed Kurt. Najpravilniji naziv ove ulice bi bio „Ulica mašinovođa“.

U istoj kući je rođen i sin mašinovođe Hasana, Alija Behmen (1940-2016) koji je bio gradonačelnik Sarajeva i premijer Federacije BiH.

15. Rodna kuća Ahmeta Hadžića (1954-1992), borca Armije BiH, koji je na privremeno okupiranoj lijevoj obali Neretve od srpskih snaga, na stambenu zgradu „Razvitak“ postavio veliku zastavu BiH. Pri povlačenju četnici ga uhvatili, zvjerski mučili i ubili.

16. Rodna kuća Avde Zvonića (1925-2005), gradonačelnika Mostara i jedinog Mostarca koji je bio ministar u nekoj od Saveznih vlada socijalističke Jugoslavije.

17. Rodna kuća istaknutog borca Armije BiH, Tomice Miljasa (1956-1992) koji je poginuo u Raštanima u bliskoj borbi sa četnicima.

18. Džamija Tere Jahjetova koja je izgrađena prije 1620. godine, zapaljena 1954. godine, a obnovljena 2002. godine. U džamiji se 31. oktobra 1943. godine odigrao jedan od najhumanijih događaju u historiji Mostara.

Tog dana u džamiju se iz voza koji je iz Sarajeva dovezao 600 djece, siročadi iz istočne Bosne čije su roditelje četnici poklali, smjestilo preko stotinu malih muhadžira koji su tog dana smješteni u porodice Carine i drugih mostarskih mahala.

Pročitaj više: Mostarka dobila prestižnu nagradu za stanična i biomolekularna istraživanja