Groblje u mađarskom selu NAGYHARSÁNY čuva kosti 487 vojnika iz BiH. Nazvano je "Groblje heroja".
"I da kosti ostavim u tuđini i tad' bih svoju Bosnu sanj'o "
Na udaljenosti od 15 km od poznatog turističkog središta Harkany, na putu za Mohač, u selu Nagyharsány nalazi se zadnje počivalište 487 vojnika Bošnjaka različite vjerske pripadnosti. To su bili pripadnici poznate bosnjačke regimente iz Prvog svjetskog rata. Na tom groblju sahranjivani su borci 4. i 2. bošnjačkog pješadijskog regimenta.
Groblje se nalazi samo 120 km od bosanske granice. Stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca ne zna za ovo groblje.
Bitka na Monte Meletti se odigrala 7. juna 1916. godine, kada je poražena italijanska armija i u kojoj je poginulo 208 Bošnjaka različitih vjeroispovijesti, pripadnika Druge bosanskohercegovačke regimente Austro-Ugarske vojske, poznatije kao Bošnjačka regimenta.
U to vrijeme svi pripadnici carskih regimenti iz Bosne i Hercegovine zvani su Bošnjacima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Na groblju je i spomen ploča sa natpisom:
“U spomen hrabrim Bošnjacima, žrtvama Prvog svjetskog rata, preminulim daleko od kuće i ovdje sahranjenim.”
Ploču je postavila samouprava mjesta Nagyharsány uz potporu Ministarstva odbrane Republike Mađarske.
U blizini groblja nalazi se kamenolom, čijem je vlasniku je smetalo groblje. Vlasnik obližnjeg kamenoloma, htio je sravniti sa zemljom ovo groblje, ali su mještani sela Nagyharsanyja stali u zaštitu groblja.
Naime, pisali su mađarskoj vladi i ona je stala iza ovog projekta. Tako je Ministarstvo odbrane Mađarske dalo sredstva za obnovu groblja i donijela zaključke čime je za sva vremena groblje žaštićeno.
Bošnjacke regimente među svim Austro-Ugarskim jedinicama zabilježile su najveći broj poginulih boraca.
Ujedno je u Bosni i Hercegovini sprovedena najintenzivnija mobilizacija u poređenju s drugim Austro-Ugarskim pokrajinama. Svi muškarci koji su mogli ponijeti pušku, morali su obući uniformu i otići u rat.
U samoj Bosni to je imalo za posljedicu veliku glad, jer je nedostajalo radne snage koja bi mogla obrađivati njive.
Kako su očevi ginuli na frontovima, tako su djeca kod kuće umirala od neuhranjenosti. Kao što to u ratovima obično biva, i jedni i drugi poginuše i pomriješe uzalud.
„Tu niko nije želio ni u rat, ni poginuti, ali se ipak to dogodilo. Njihova je sudbina bila da svoje kosti ostave daleko od svoje domovine“.
Nedavno je Jajčanin pronašao kabur očevog amidže u Mađarskoj.
To je doba najbolje je opisala sevdalinka "Rodna Bosno":
Rodna Bosno, daleko odosmo,
majke naše, ne nadajte nam se,
seje naše, ne kun'te se nama,
vjerne ljube, vi se preudajte.
Nas će, care, tamo oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom
Pise: History of Bosnia and Herzegovina
Foto : Ado Sanjin | Web Stranica l Historija Bosne i Hercegovine l http://www.historijabosneihercegovine.com/
Pročitaj više: Zašto trebate posjetiti Zemaljski muzej u Sarajevu
