Negiranje genocida postalo je još intenzivnije nakon izricanja pravosnažne presude Ratku Mladiću, te objavljenog izvještaja "Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992 - 1995 godine“

Negiranje genocida počinjenog u Srebrenici 11. jula 1995. godine već 26 godina, nije pitanje pojedinaca ili određenih grupa, ono je i političko i institucionalno.

Ove godine postalo je još intenzivnije posebno nakon izricanja pravosnažne presude doživotne kazne zatvora komandantu Vojske RS-a Ratku Mladiću u Haagu, te nedavno objavljenog izvještaja "Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992 - 1995 godine“.

Ova komisija je konstatirala da je "u Srebrenici stradalo ne više od 3.500 Bošnjaka i 2.000 Srba", te da "nije počinjen genocid".

Izvještaj je napisan na više od 10.000 stranica, i njime se osporavaju sve haške i presude domaćih sudova.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik istakao je kako je najvažniji zaključak iz ovog izvještaja da se na "na događaje u Srebrenici ne može primijeniti termin genocid".

"Ova komisija to odbacuje jer smatra da nema elemenata po važećim kvalifikacijama i Rimskom sporazumu koji to tretira. RS trajno odbacuje bilo kakvu kvalifikaciju te vrste, nije ovdje počinjen genocid i ne možete od nas očekivati da to priznamo", kazao je Dodik.

Politički predstavnici koji dolaze iz bh. entiteta Republika Srpska rade to strateški, ne samo kroz izjave koje bi bile korištene u dnevno političke svrhe ili predizborne kampanje, već kroz institucije ovog entiteta, ali i države Bosne i Hercegovine.

Odbacuju svaku mogućnost usvajanja Zakona o zabrani negiranju genocida u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao i izmjene Krivičnog zakona BiH kojim bi bili sankcionirani svi koji negiraju genocid.

Po istoj matrici djeluju i političari iz Republike Srbije na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Stoga ne trebaju čuditi njihove burne i ljutite reakcije povodom usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Crne Gore, koja je time načinila historijski potez.

Broj onih koji institucionalno negiraju genocid tako se smanjio. Ostala je usamljena Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska koje zajednički prkose i idu protiv cijelog civiliziranog svijeta koji je priznao genocid.

Sada već bivši visoki predstavnik Valentin Inzko obećao je žrtvama ovog najvećeg pokolja nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, da će ukoliko to ne uradi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, on koristeći svoja ovlaštenja proistekla iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, nametnuti Zakon o zabrani negiranja genocida.

Inzko odlazi, a od obećanja i zakona nema ništa.

Haški tribunal i Sud Bosne i Hercegovine su izricanjem desetaka presuda ratnim zločincima, nedvojbeno utvrdili da je počinjen genocid, te da je u Srebrenici ubijeno više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Isto to, utvrdio je i Međunarodni sud pravde u Hagu, koji je 2007. godine postupajući po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, utvrdio da je počinjen genocid. Srbija je jedina država u svijetu koja je okrivljena za kršenje Konvencije o genocidu – mogla je a nije spriječila da se on izvrši, te nije ništa poduzela da kazni krivce. Crna Gora nije bila subjekt u sporu, ali kako je tada rečeno, "dijeli odgovornost sa Srbijom kao potpisnica Konvencije o genocidu“.

No, i pored toga, gotovo da ne prođe dan a da najviši zvaničnici iz Srbije i bh. entiteta Republika Srpska ne negiraju genocid, uz već odavno potrošenu političku matricu kako se time nastoji cijeli jedan narod- srpski- proglasiti genocidnim.

Ako neko proglašava Srbe genocidnim narodom, i nameće kolektivnu krivicu i odgovornost, upravo su to politički predstavnici ovog naroda.

Priznavanjem genocida, odustajanjem od njegovog negiranja, ogradili bi se od svih do sada osuđenih ratnih zločinaca i time skinuli krivicu i odgovornost i sa sebe i svog naroda, te otvorili put ka regionalnom, ali i pomirenju samih sa sobom te svjetlijoj budućnosti.

Umjesto da to urade, oni kontinuiranim negiranjem ostavljaju prostor glorificiranju i slavljenju ratnih zločinaca, koji sve većem broju mladih ljudi danas predstavljaju idole i pogrešan put kojim treba da idu. Naravno, takvo ponašanje posmatraju i podržavaju prešutno, jer se uklapa u kalup njihovog političkog djelovanja.

Parole "Nož, žica, Srebrenica“ najčešće na sportskim manifestacijama eklatantan su primjer devijantnog ponašanja običnog svijeta, koje je posljedica polititičkog djelovanja njihovih političkih prvaka.

Genocid u Srebrenici nije bio spontan, nisu se svetili srpski vojnici za neki pojedinačni poraz, genocid je bio rezultat unaprijed dobro osmišljenog plana sa ciljem istrebljenja i protjerivanja jednog naroda- Bošnjaka.

On je bio vrhunac politike ratnog zločina koja se u Bosni i Hercegovini provodila od aprila 1992. godine kada su "Arkanovci“ na čelu sa Željkom Ražmatovićem Arkanom počinili masakr nad Bošnjacima u Bijeljini, potom napadom brojnih korpusa Jugoslovenske narodne armije uz pomoć srpskih paravojnih jedinica na Višegrad, Foču, Bratunac, Vlasenicu, Zvornik, Sarajevo, Prijedor...

Negiranje genocida se nikada ne smije prihvatiti, jer prihvatanjem se nanosi ogromna patnja žrtvama. Negiranje je posljednja faza genocida, koje se često smatra "drugim ubistvom" i koja traje još dugo pošto je sam fizički zločin počinjen.

Prenosi: Anadolija

Pročitaj više: Hasanović: Presuda Mladiću, iako individualna, mnogo je više od toga