Knjiga „Brodska cesta“ autorice Medihe Šehidić, nastala je na temelju bolnog iskustva. Protkana je raznolikim životnim situacijama, ispisana na temelju autoričine biografije, koju je obilježio prerani gubitak oba roditelja i odrastanje s mlađim bratom. Kako Mediha piše? Opisuje ono što joj se dešavalo i još se dešava u životu, ali sa puno emocija i sjajnim smislom za humor.

Mediha Šehidić je žena nevjerovatnog talenta za pisanje. Piše na snažan i uvjerljiv način. Stekla je brojnu čitalačku publiku, širom svijeta. Jezik i stil njene pripovjedačke književnosti je školski besprijekoran.

Akademik Sidran za nju kaže da se ovakav talenat rađa jednom u 20 godina, a književnik Fahrudin Sinanović kazao je da je već sa prvom knjigom ušla na velika vrata bh. književnosti.

Zato od srca svima koji vole čitati preporučujemo ovu knjigu. Sve ćete shvatiti čim je počnete čitati.

Mediha Šehidić, rođena je u Zenici jednog dvanaestog septembra...

Priča počinje ovako:

JEDVOČEK (Septembar, dvanaesti... ) Mediha

– Pokušajte još jednom! Udahnite duboko i napnite se iz sve snage! – Hajde, Fadila... možete Vi to, možete! Udahnite!

– Hercegovke su jake i hrabre žene! – govorio je doktor Birma-nac, dok je umorna babica brisala znoj sa čela porodilje, sklanja-jući joj slijepljeni pramen kose iza uha.

– Sedamnaesti je sat... porod traje već sedamnaest sati. Nisam baš siguran za bebu! – rekao je doktor babici.

Iako je prostoriju već odavno ispunjavao teški i užegli bolnički zrak, a porodilja na trenutke gubila svijest od bola, ta rečenica joj nije promakla.

– Nije siguran za bebu! Nije siguran za bebu! Kriknula je... onim teškim krikom gubitnice majke, mrmljajući:

– Doktore, ovo je moja peta trudnoća. Četiri spontana poba-čaja... Spasite mi bebu! Molim Vas, spasite mi bebu!

 – Teško je! – reče doktor Birmanac.

– Položaj bebe je jako loš .Popriječila se i ne mrda. Probajmo još jednom. Možete Vi to. Udahnite! Jako udahnite! – govorio je čovjek u bijelom.

Na dugom bolničkom hodniku, pored prozora, na drvenoj klupi sjedio je porodiljin suprug. Siva košulja, zakopčana do grla, stezala ga je oko vrata.

Nije se sjetio da olakša sebi makar tako što će otkopčati prvo dugme. Medicinske sestre i babice su prolazile, dolazile i odlazile. Poneko bi bacio pogled na izgubljenog, mršavog čovjeka, koji je satima strpljivo sjedio na klupi.

Povremeno bi tek tiho upitao neku od njih kako se odvija porod tamo daleko... iza zida, uporođajnoj sali zeničkog porodilišta.

U petnaestom satu iščekivanja, jedna babica mu je zabrinuto saopštila:

 – Teško je! Dijete je naopako okrenuto. Poprijeko. Predugo traje. Doktor nije siguran za bebu. Žena je jako izmučena. Isječena... ali doktor čini sve od sebe.

Čovjek je zadrhtao i jedva čujno prošaputao:

– Molim Vas, spasite mi ženu! Ženu mi spasite!

Taj neki poslednji atom snage kojim je porodilja udahnula ustajali zrak odmičućeg ljeta, upućujući tihi krik ka nebu i Bogu, otvorio je vrata bebi koja se zaglavila na putu ka dunjalučkoj svjetlosti.

Poprijeko. Svijet je pozdravila dupetom!

Malim, crvenkastim i izmučenim dupetom. Tek kad je ovom svijetu pokazala ono što je i zaslužio, zaplakala je.

Čak previše glasno za nekoga ko cijelih sedamnaest sati nije htio napolje. Ni glavom, ni nogama, ničim.

– Djevojčica! Rodili ste djevojčicu. Zdravu! Živu! Plače! – reče babica.

– Ne plače! Ne plače, nego urla! – reče doktor Birmanac porodilji i potapša je po ramenu.

– Svaka Vam čast! Ne sjećam se da sam ikad vidio tako hrabru ženu. Ženu koja može tako i toliko trpiti bol.

– Neka je sa srećom. Sad imate svoju bebu!

– Tri i po kile, 52 centimetra! Čupavo nešto... ima kose za konjski rep!- doviknu druga babica.

Porodilja lagano podiže glavu da vidi zamotuljak u njenim rukama. Babici se sažali i spusti ga na njene nadošle, bujne grudi.

– Moja Mediha! – promrmljala je nerazgovijetno, gledajući svoj mali zamotuljak.

– Moj Jedvoček! Jedvoček moj!

– Bože, hvala Ti! – rekla je privijajući bebu sasvim nježno na prsa iz kojih je nekoliko sati kasnije prvi put nahranila.

***Tako sam postala Jedvoček. I preuzela na sebe odgovornost i zadatak jednog Jedvočeka, da usrećim bračni par kojem se do tog trenutka dalo u ljubavi, ali nije u djeci.

Autor: Mediha Šehidić

Pročitaj više: Amina Isović-Bukvić objavila knjigu o životu u Saudijskoj Arabiji: Stogodišnja priča o životu Bošnjaka u pustinji