Osim planetarne popularnosti  i tragične prerane smrti u saobraćajnoj nesreći sa mnogo nepoznanica,  život Silvane Armenulić još uvijek krije mnoge priče i istine o drugim zvijezdama sa kojima ju je sudbina spajala. Njen život protkan je, poput filmova, raznim zapletima, komplikovanim pričama i sumnjivom završetku.  

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, vijest koja je uzdrmala bivšu državu poput zemljotresa, glasila je:

"Smederevo, 10. oktobra 1976. godine. Oko 21.30 časova na magistralnom putu Beograd-Niš kod Kolara dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubili Miodrag Jašarević, šef narodnog orkestra RTB-a, popularna interpretatorka narodnih pesama Silvana Armenulić i njena sestra Mirjana Barjaktarević". 

Biografija Silvane Armenulići izgleda ovako: Rođena je u Doboju 18. maja 1939. godine kao Zilha Barjaktarević, ćerka Hajrije i poslastičara Mehmeda Barjaktarevića. Bila je jedno od desetoro braće i sestara, ali u dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lagan. Još kao mala oboljela je od tada smrtonosne difterije i samo je čudom uspjela da preživi. Otac se alkoholu, zapostavio porodicu i sva briga o djeci prepuštena je njenoj majci.

"Bili smo jedno drugom do uha. Mlađi brat mi je umro od difterije. Ostalo nas je devetero i sva briga o nama je spala na majku. Jedva je sastavljala kraj s krajem. Trebalo je nahraniti i obući devetero djece. Devet pari cipela, devet kaputa, devet obroka... Maštala sam o danu kad ću se majci skinuti s vrata“, prepričavala je Silvana svoj život i djetinjstvo, kad je već stekla veliku popularnost.

Zilha je krenula u osnovnu školu 1947. godine. Njen talenat za muziku nastavnici su odmah uočili. Svirala je mandolinu, a ubrzo je počela i da pjeva.

U ovom je Zilha vidjela priliku za bijeg iz života koji je do tada živjela. Njena majka je imala drugačije planove za nju. Smatrala je da je dovoljno što je naučila da čita i piše, te je željela da se Zilha uda i osnuje porodicu.

Muzika je bila spas i bijeg od planova koji su se spremali za nju.

Kad je napunila 16 godina, Zilha se odselila kod svoje tetke u Sarajevo.

Iako maloljetna, počela da pjeva po kafanama na Ilidži, koje su u to vrijeme bile jedno od glavnih sastajališta i pozornica narodne muzike u gradu.

Poznati harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, uočio je mladu djevojku savršenih glasovnim mogućnosti i sa velikim oduševljenjem je želio da se ona priključi njegovom orkestru.

Pošto je bila maloljetna, potrebno je bilo odobrenje njenih roditelja.

Na samom početku, oni su se tome protivili, jer profesija kojom je Zilha odlučila da se bavi, u to vrijeme nije bila na dobrom glasu.

Ipak, shvatili su da Zilha nema namjeru ići putem koji su oni za nju planirali. Tako je u ondašnjoj poznatoj kafani „Topola“ na Ilidži počela karijera najveće zvijezde Jugoslovenske novokomponovane narodne muzike.

Pjevanje po kafanama uopšte nije ni malo lagan posao, posebno za vrlo mladu djevojku bez iskustva. Vulgarna dobacivanja, pijani muškarci, boravak u zadimljenim prostorijama do u sitne sate, nerijetke tuče, svakodnevnica su ovoga posla. 

Zanosna glumica Silvana Mangano u filmu „Gorki pirinač“ (ili orginalnog naziva „Riso amaro“, italijanski crno-bijeli film snimljen 1949.), bila je  lik o kojem je Zilha sanjala.

"Danas se naježim kad uđem u kafanu. Trebalo je izdržati neprijatnosti i poniženja. Ko nije bio među pijancima, ne zna koliko je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala u boljim lokalima, mogu da zamislim kako je onim pjevačicama u raznim prčvarnicama gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez poštovanja", priznala je kasnije Silvana.

Pre nego što će se mlada pjevačica proslaviti u Beogradu i samim tim u čitavoj zemlji, nastupajući u Leskovcu 1958. godine spazila je na klupi ispred hotela promrzlog mladića. Prišla mu je i započela razgovor sa njim.

On joj je otkrio da je došao sa sela u potrazi za poslom, ali nije ga našao. Nije imao novca da se vrati kući, a nije imao ni gdje da spava. Pošto se i sama uspinjala trnovitim putem, Silvana je u potpunosti saosjećala sa momkom i ponudila se da mu pomogne koliko može. Zamolila je upravnika hotela da mladiću nađe bilo kakav posao i smeštaj.

Upravnik joj je odmah izašao u susret. Neizmerno zahvalan, taj momak počeo je da se druži sa muzičarima i povremeno bi s njima, na Silvanin nagovor, čak otpjevao neku pjesmuBio je to Toma Zdravković.

U to vrijeme je imala 19 godina, on 20. Kasnije, kad je već postao najtraženiji folk kantautor i pjevač, upravo je on za Silvanu napisao pjesme koje su je proslavile na čitavom Balkanu. Između ostalog i hitove Šta će mi život, koja je bezvremenski hit i dan-daanas je pjevaju mnogi izvođači.

Kada je Silvana konačno stigla u Beograd, prvo je nastupala u hotelu Bristol sa orkestrom Jovice Marinovića, u kojem je pevač istovremeno bio i bubnjar, a zvao se Predrag Gojković, zvali su ga Cune. Potom je, poslije kratkih i efikasnih pregovora, dospjela u hotel Grand. Taj hotel se u to vrijeme  smatrao predvorjem slave. Kako se slučajnosti ne dešavaju, nego je to sve negdje već predodređeno, u Grandu je svirao kompozitor Aca Stepić koji je Silvanu čuo još u kafani Topola na sarajevskoj Ilidži.  

Osim brojne i vjerne publike, nastupi u Grandu doveli su je do još jedne ozbiljne prekretnice u životu. Iako je tokom večeri kad je ona pjevala sala bila prepuna, nije mogla a da ne zapazi jednog naočitog mladića koji je, za razliku od svih ostalih koji su se nalivali alkoholom, sve vrijeme pio sok od maline. Sjedeo je sam i, kako je Silvana kasnije opisala, venuo.

Kad su članovi orkestra počeli da joj skreću pažnju da se momak ozbiljno zaljubio u nju, saznala je da je student prava, poznati teniser, član reprezentacije Jugoslavije i da potiče iz gospodske beogradske porodice. Ime mu je Radmilo Armenulić.

Iz večeri u veče Radmilo joj je sve više privlačio pažnju. Osim dobrog izgleda, besprijekornih manira i aristokratske odmjerenosti, sviđalo joj se još nešto: sazrevajući uz brojne pijance i poučena nezaceljenim ožiljcima iz detinjstva zbog oca alkoholičara, bila je fascinirana činjenicom da on nikada ne pije ništa osim soka od maline. Poslije nekoliko nedjelja, Radmilo je sakupio hrabrost i prišao Silvani. Nekoliko mjeseci kasnije njih dvoje su se vjenčali.

Prve godine braka izgledale su kao bajka.

1964. godine dobili su ćerku kojoj su dali ime Gordana, po Radmilovoj majci. Takođe, Silvani je bilo izuzetno važno to što njen suprug nije tražio da ona prestane sa svojim poslom. Međutim, ne postoji savršena idila. Radmilo je ubrzo dobio ponudu da igra u Zapadnoj Njemačkoj kao profesionalni teniser.

Svoju prvu ploču Silvana je snimila za Diskos iz Aleksandrovca u tiražu od čak pedeset hiljada primjeraka. To joj je otvorilo vrata radio-stanica, koje su tada bile ono što je televizija bila osamdesetih i devedesetih, ali u isto vreme predstavljalo i potvrdu da više nije kafanska pjevačica već estradna umjetnica. Prihodi od pedeset hiljada prodatih singlica i tantijeme od emitovanja na radiju bili su veliki, ali to je bio tek mali dio novca koji su narodnjaci zarađivali na koncertima, što ju je tek čekalo.

Tih godina, kad su se izdavači utrkivali u otkrivanju novih zvjezda narodne muzike, Silvana je prvo potpisala ugovor sa PGP-RTS-om, za koji je snimila četiri duetske ploče sa kompozitorom Petrom Tanasijevićem. Ova izdanja doživjela su veliki uspjeh, ali Silvana je htela više, željela je solo albume. Zato je prihvatila ponudu Jugotona i već početkom januara 1967. u saradnji s Acom Stepićem snimila novi album. Iste godine objavila je još dve singlice sa grčkim pjesmama, a sa Aleksandrom Trandafilovićem album izabranih izvornih narodnih i starogradskih pjesama.

Kao dio Beogradske estrade, u grupi sa Tomom Zdravkovićem, Muharemom Serbezovskim i Ismetom Krcićem gostovala je po gotovo svim mjestima tadašnje Jugoslavije.

Počela je da učestvuje na festivalima, pa čak i da dobija nagrade. Ipak, nije imala veliki hit, ali tada je presudnu ulogu odigralo staro poznanstvo.

"Prijateljstvo između Silvane i mene trajalo je godinama. Sretali smo se po raznim gradovima i 1969. godine našli smo se u istoj grupi. Tad sam već bio popularan i tražen kompozitor. Silvana je bila na prekretnici. Imala je samo jednu bolje slušanu pjesmu, ali ne i hit. Čini mi se da je to bila „Nad izvorom vrba se nadnela“. Stalno je gunđala kako joj treba prava stvar, da snimi ploču i bude u špici. Pitala me šta da radi, kako da se probije. Insistirala je da joj napišem pjesmu. Ali šta? Ja sam uvjek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale.

Sa Silvanom je bilo teško. Pričali smo danima, bila je nesretna. Otkrivala mi je detalje iz svog braka koji je bio labilan, naprosto je očajavala. Često mi je govorila: Jao, ovaj život moj! Neka ide sve u đavola, kad mi ništa ne ide od ruke! Nit' brak, nit' ovo, nit' ono... I jednom dok smo se vozili busom na koncert, kažem joj: Znaš šta, to je interesantno, da ti ja napravim pjesmu baš kao što ti pričaš, onako kako se osjećaš. Onda ćeš bolje pjevati", pričao je svojevremeno Toma Zdravković.

Na toj turneji, tokom mnogih putovanja i dugih razgovora, Toma je upoznao sve njene probleme, život, način izražavanja, ušao joj je u dušu. Međutim, baš tad su mu tražili pjesmu za Beogradski sabor.

"A ja sam razmišljao o Silvani i onom njenom šta će mi život. I pošto smo imali pauzu, pio sam sa nekim društvom dva-tri dana, totalno sam bio bolestan, umoran i probudio se u hotelu Slavija. Oko devet trebalo je da krenemo na turneju. Onako sav izbezumljen, mamuran, glava mi otpada, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Mislim, to mi nikad nije bilo teško, sad ću bar da napišem pjesmu za Beogradski sabor. Odjednom, shvatim da će pesma Šta će mi život biti odlična i ostavim je za sebe, da je pjevam na Saboru.

Na turneji Silvana mi je govorila kako treba da snimi ploču i u isto vrijeme postoji šansa da igra u nekoj televizijskoj seriji. A nema pravu stvar ni za ploču ni za seriju. Kad smo se vratili sa turneje, ja sam krijući se malo od nje, otišao u studio da snimim numeru Šta će mi život. Radio Beograd i Estrada spremali su zajedničku ploču sa stvarima koje će biti na Saboru, ali Silvana je čula pjesmu baš u tom studiju Pet i počela da me ubjeđuje:

Dado, molim te, ova je pjesma za mene, ti moraš da mi je daš. I šta ću, dam joj numeru. Uostalom, to je bila njena priča, pjesma je nastala od onoga što je ona meni pričala. Uzmi, ionako sam je pravio za tebe. Tako je bilo suđeno", otvorio je dušu u jednoj svojoj ispovjesti Toma Zdravković.

Pjesma Šta će mi život, koju je Silvana pjevala i u seriji Ljubav na seoski način, prodala je ploču na kojoj se nalazila u 300.000 primjeraka. Zvijezda je rođena.

Uprkos slavi i onom i poslovnom uspjehu, Silvana je uvijek imala neki nemir.

"Veliki sam pesimista. Bojim se života, budućnosti, onog što će sutra biti. Strepim da li će ga uopšte biti", pričala je u jednom intervjuu 1972. godine. U ljeto 1976, Silvana je sa sestrom Mirjanom, koja je takođe postala pjevačica, gostovala u Bugarskoj. Vidjela je to kao idealnu priliku da se sretne sa tada najpoznatijom živom proročicom na svijetu, slijepom Vangom, jer je godinama imala želju da sazna svoju sudbinu. Zamolila je organizatore turneje da joj obezbjede susret sa inače gotovo nedostupnom proročicom.

Uspjeli su nekako da je provedu kroz masu naroda koja je čekala ispred Vangine kuće i kordon policije koja je tu održavala red. Kad su se našle nasamo, Vanga nije okretala glavu prema Silvani. Poslije duge i neprijatne pauze, samo je rekla:"Ništa, ništa ne treba ni da platiš. Ne želim da govorim s tobom. Ne sada. Idi i dođi za tri mjeseca. Čekaj! U stvari, nećeš moći da dođeš. Idi, idi, ako možeš dođi".

Silvana je iz Vangine kuće izašla suznih očiju. Nikad se nije vratila.

Voljela je automobile i brzu vožnju, međutim tog tragičnog dana, ipak ona nije bila za volanom. 

„Dan je počeo uobičajeno, a Silvana i Mirjana počele su da se spremaju za put. Trebalo je da i ja pođem s njima, ali ostala sam kod kuće da bih pogledala film. Kad su krenule, Mirjana se vratila na vrh stepeništa i poljubila me“, pričala je njena sestra Dina prisjećajući se posljednjeg pozdrava sa sestrama.

Po dolasku u Požarevac i učestvovanju u javnom snimanju emisije RTV Beograd, Silvana i Mirjana otišle su na otvaranje restorana Lenin bar. Enterijer restorana podražavao je pećinu, pa su sa plafona visili vještački stalaktiti. Dok je ustajala, Silvana je jedan zakačila glavom i osjetila oštar bol koji se nastavio i u kasnijim satima. Međutim bol je bila pristna i sutradan. Tada je trebala da uz druge zvijezde nastupi na završnoj svečanosti Župske berbe grožđa. Sestra joj je masirala glavu, ali bol nije prestajao.

Publika ništa nije primjetila, ali Silvana je izvela samo četiri umjesto osam pjesama. Kada je sišla sa bine, doslovno se srušila na stolicu držeći se za glavu.

Pošto se malo osvježila, spakovala je stvari u gepek i sjela za volan svog forda granade. Pored nje sjela je Mirjana. Pjevač Ljubomir Đurović pitao ih je da li može s njima, a onda je pritrčao Miodrag Jašarević, gotovo u panici, i zamolio ih da ga povezu pošto će ostali krenuti tek nakon završetka prenosa utakmice Jugoslavija–Španija. Čuvši ovo, Đurović koji je inače neuporedivo bolji vozač od Jašarevića, riješio je da ostane i gleda utakmicu sa ostalima.

 "Svi smo bili iznenađeni što je bata Rade sjeo za volan. On je uvijek spavao kad ga je neko vozio, stalno je bio umoran i neispavan. Također, bio je plašljiv i loš vozač. Silvani je vjerovatno bilo mnogo loše kad je njega natjerala da vozi – pričao je kasnije muzičar Ljubiša Pavković.

Prema rekonstrukciji nesreće, na ravnom putu ford granada kretao se brzinom od oko 150 kilometara na sat, a onda je iznenada počeo da prelazi u lijevu, suprotnu kolovoznu traku i uslijedio je sudar. Vozač kamiona iz daljine je video farove kako mu se brzo približavaju, ali je pomislio da će se mimoići. Shvativši da će doći do sudara, počeo je da koči, ali bilo je kasno. Desna strana forda granade takvom silinom zakucala se u kamion da mu je kompletno izvalila prednji desni točak, poluosovinu i podvukla se pod njega.

 - Nikad nisam čitala izvještaj sa obdukcije. Čitala su ga moja braća koja su mi rekla da ja to ne uradim. Mirjana je bila u šestom mjesecu trudnoće kad je poginula", izjavila je kasnije Silvanina i Mirjanina sestra Dina.

U kanalu pored puta nađena je polomljena violina, a Silvanina smrt je za sobom ostavila brojne misterije. Na primjer to da su u vrijeme kad je već uveliko trebalo da budu u Beogradu, bili tek na pola puta.

"Uvijek mi je teško kada moram da pričam o njenoj pogibiji. Prihvatio sam ono što je pisalo u policijskom izvještaju, a poslije su mi rekli da je možda i ona bila za volanom. Sve te priče koje se vezuju za njenu smrt smatram kafanskim. Na svaku godišnjicu Silvanine smrti idem na njen grob, a nekad odem i bez nekog formalnog povoda.

I naša ćerka Gordana uvijek sama posjećuje majčin grob, ne voli da ide kada je gužva. Nerado o tome govori, što je razumljivo, jer je imala samo 12 godina kada je Silvana poginula. Postavio sam na grobu dva bijela goluba od mermera. Pamtim je kao osobu koja je bezgranično bila hrabra. Ničega se nije bojala. Voljela je brz život i uzbuđivale su je opasnosti. Jednom je u Njemačkoj zalupila vrata stana, a ključ je ostao s unutrašnje strane. Izašla je na sims širok oko 40 centimetara po kome je, na visini od dvadeset metara, obišla kuću i kroz prozor na kupatilu ušla u stan. A kao supruga i drug bila je nježna, pažljiva i blagodarna", rekao je Radmilo Armenulić.

 On ističe da i danas rado sluša Silvanine pjesme i ima cijelu kolekciju njenih ploča. Sluša ih i sa svojom sadašnjom suprugom Mirom Pejić, s kojom se vjenčao tek pošto se njegova i Silvanina ćerka Gordana udala. 

Silvana Armenulić obilježila je jedan period i ostavila neizbrisiv trag svog djelovanja i postojanja u historiji narodne muzike.

Pročitaj više: Misteriozna smrt princeze Grace Kelly