Veliki ruski pisac i njegova prva supruga u braku su bili devet godina, punih bola. Fjodor Mihajlovič Dostojevski upoznaje Mariju Dimitrijevnu Isaevu tokom svog izgnanstva u Semeju. Tada je Marija imala 29 godina i bila je prilično lijepa. Bila je veoma mršava, strasna plavuša i po prirodi vesela osoba. "Bila je načitana, prilično obrazovana, znatiželjna, živa i izuzetno dojmljiva osoba," napisao je prijatelj Dostojevskog.

Jedina negativna strana Marije Dimitrijevne Isaeve je bila njen muž.

Naime, ova zanimljiva žena bila je udata za bezobzirnog čovjeka koji je volio jedino alkohol. Imali su sina za kojeg je Marija živjela i od kojeg je crpila snagu da ostane u takvom braku.

A onda je upoznala Dostojevskog - plah, nespretan, a opet suptilan, pažljiv i veoma pametan.

Dostojevski je uvijek imao poteškoća sa ženama. Jedne prilike se čak onesvjestio kada je upoznao jednu lijepu djevojku.

Iako je bio u srednjim godinama često se znao postidjeti u ženskom društvu.

S druge strane, ovu svoju manu pokušavao je otkloniti provodeći društvo sa "prodavačicama ljubavi". Volio je javne kuće i bio je čest gost tamo.

Jedan prijatelj Dostojevskog, pričao je da je Marija bila dobra osoba i bilo joj istinski žao pisca koji se u nju zaljubio.

"Koliko sam sretnog vremena proveo u njenom društvu! Rijetko se sreće takva žena," riječi su Dostojevskog.

Pod utiskom zaljubljenosti u Mariju, Dostojevski piše "Bijele noći", ali i roman "Jadnici".

Međutim, Marija u njemu vidi samo siromašnog izgnanika, vojnika sedmog sibirskog bataljona.

Kada je suprug Marije Dmitrijevne premješten u Kuznjeck, porodica Isaev se seli. Dostojevski se od tuge nije mogao smiriti, napisao je:

"Gorko sam jecao poput djeteta".

Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, Dostojevski saznaje da je Marijin muž umro, te da se ona nalazi sama sa djetetom u nepoznatom gradu, bez novca. Šalje joj značajnu sumu novca i nudi joj brak.

Marija u početku nije bila oduševljena ponudom i proganjale su je sumnje kakav je on čovjek. Razmišljala je o tome da li je on čovjek za brak.

"Propast ću ako izgubim svog anđela; ili ću poludjeti," pisao joj je.

U Kuznjecku, Mariji se pridužuje prijatelj njenog pokojnog muža, učitelj Nikolaj Vergunov. Postaju bliski. Marija se osjeća sretnom pored lijepog, mladog čovjeka i to poslije mnogo godina patnje. A i dalje razmišlja o Dostojevskom i osjeća neku neshvatljivu krivicu.

Nakon određeneog vremena Dostojevski dolazi do svoje voljene.

Marija sa iskrenim žaljenjem Dostojevskom priznaje da je zaljubljena u drugog muškarca.

Ali njegova ljubav je bila toliko jaka i važno mu je samo bilo da je Marija sretna.

Marija biva šokirana ovom velikodušnošću. Voljela je Vergunova, ali joj je Dostojevskog bilo užasno žao.

Neko vrijeme bila je rastrgana između dva muškarca, a zatim bira Dostojevskog. U to vrijeme već je bio unapređen u oficira, te je postojala nada da se vrati u glavni grad.

Pisac pozajmljuje novac i organizuje skromno venčanje. Zanimljivo je da je Nikolaj Vergunov bio svjedok i kum s mladoženjine strane.

Na putu za Kuznjecki, mladenci se zaustavljaju jer je mladoženja imao jak epileptični napad.

Ljekar mu kasnije objasnio, da je epilepsiju razvio zbog stresa doživljenog sa 28 godina, kada je osuđen na smrt pogubljenjem.

U Barnaulu Dostojevskog liječi vrsni ljekar Gebler, kojeg su u gradu zvali "naš Njemac".

Dijagnostikovana mu je epilepsija, a mladoj ženi je rečeno da napadi mogu dovesti do smrti. Vjeruje se da su od tog momenta Dostojevski i njegova supruga počeli da se udaljavaju jedno od drugog.

U Petersburgu, Mariji je bilo uvijek hladno, pa je otišla u Tver, malo topliji kraj. Jedno vrijeme par je živio u različitim gradovima. Svako je imao svoj život. Dostojevski je putovao po inostranstvu bez nje, pisao romane i doživljavao romane, a Marija se razboljela - život joj se polako gasio. Od vesele i dobrodušne žene, nije ostalo ništa.

Oni su nastavili da se vole: bolesnom, nenormalnom, apsolutnom ljubavlju Dostojevskog.

"Nismo mogli da prestanemo da se volimo..Čak i kad smo bili nesretniji, to smo se više vezivali," napisao je Dostojevski o svojoj prvoj ženi.

Kada se Marija veoma razboljela, Dostojevski je dovodi sebi. Živjeli su zajedno u Moskvi i to je bio nepodnošljiv život.

Bolesna žena nije htjela da vidi nikog, pa ni svog sina. Pisac je bio iznerviran jer nije mogao da radi - njegovoj ženi bila je potrebna stalna njega.

Marija je izmučena umrla 14. aprila 1864. godine.

Poslije njene smrti pisac osjeća strašnu prazninu, koju dugo nije mogao ispuniti. Prijatelju je pisao:

"... moje tijelo je postalo bolno i prazno onog momenata kada je njeno postalo prekriveno zemljom. I sada, godinu dana poslije, i dalje je isti osećaj praznine u meni..."