Favorizirani "Nomadland", ekranizacija romana Jessice Bruder, vrlo lako bi mogao potvrditi status glavnog takmaca na nadolazećoj dodjeli Oscara. Prvo i najvažnije, "Zemlja nomada" je zaista odličan, kompletan film i zasluženo nominovan za čak šest zlatnih kipića (režija i adaptirani scenarij Chloé Zhao, glavna ženska uloga Frances McDormand...).
U šarenoj glavnoj oskarovskoj kategoriji zavrjeđuje titulu ponajboljeg ostvarenja. Jedina prava konkurencija su mu "Minari", "Zvuk metala" i "Otac" ili "Djevojka koja obećava", a debelo je iznad "Čikaške sedmorke" ili "Jude i crnog mesije", naročito "Manka".
Drugo i nimalo zanemarivo, "Nomadland" ima pravovremen tajming i može se okarakterizirati kao jedan od filmova trenutka.
Kontekst iz kojeg se izvlači aktualni podtekst istaknut je u statističkom natpisu na uvodnoj špici. Doznajemo da 31. siječnja 2011. zbog smanjene potražnje za knaufom, tvornica građevinskog materijala "US Gypsum" zatvara svoja postrojenja u gradu Empire, država Nevada. Nakon 88 godina postojanja. Do srpnja 2011. ukida se poštanski broj Empirea, 89405.
Posljedice velike recesije iz 2008. napravile su svoje i Empire je gašenjem tvornice, koja ga je održavala na životu, pretvoren u avetinjski grad. Takoreći izbrisan s lica zemlje, bez poštanskog broja, žive duše, kučeta i mačeta. Napustili su ga stanovnici bez primanja, ispraznili kuće u vlasništvu "US Gypsuma" i otisnuli se u nepoznato.
Među njima je i Fern (McDormand), sredovječna žena čiji je muž, zaposlenik ugašene tvornice poput nje same, nedavno umro. Fern sjeda u kombi, njezin novi, pokretni dom. Tražeći privremeni uzgredni posao prije nego što se priključi zajednici modernih nomada i prepozna u vokaciji nomadkinje.
Posao pronalazi kao pomagačica u "Amazonovu" skladištu oko Božića, ali to je samo za zimske blagdane, dok je gužva. "Trebam posao, volim raditi", otkriva ona službenici na zavodu za zapošljavanje, nabrajajući što je sve radila (bila učiteljica, blagajnica...) ali avaj. Recesija je "tough time", ekonomija je u krizi i posla nema. Mnogi su Amerikanci ostali bez posla i postali beskućnici.
Zemlja nomada
Dojam beskućnice ostavlja i Fern u neuglednoj odjeći, s borama teškog života i svakodnevne borbe za opstanak iscrtanim na licu. Pa nije čudno da je nekadašnja učenica pita treba li mjesto za prenoćiti. "Nisam bez doma ('homeless') nego bez kuće ('houseless'), nije ista stvar". Rezolutna je Fern na koju će bivša učenica naletjeti u trgovini zajedno s kćerima.
To što učenica jedva prepoznaje Fern može se metafilmski prenijeti i na tumačicu glavnog lika filma. Gotovo neprepoznatljivu McDormand u još jednoj vrhunskoj glumačkoj izvedbi. Možda i boljoj od njezinih Oscarom pozlaćenih uloga u "Fargu" i "Tri plakata izvan grada".
McDormand nije jedna od "glamuroznih" hollywoodskih zvijezda s crvenih tepiha. Ali gledatelj bi je svejedno, da ne zna tko je, mogao zamijeniti za pripadnicu najnižeg sloja američkog društva koliko je nestala u liku i izgubila pojam o sebi kao slavnoj osobi.
Glumica se savršeno uklapa među naturščike dok oni igraju nekakve verzije sebe u "ulogama" nomada. Za razliku od nje koja je doslovce udahnula život jednom takvom liku i prenijela sve što Fern osjeća i što je osjećala prije nego što smo je upoznali. Uz Davida Strathairna ("Laku noć i sretno") u sporednoj ulozi, McDormand je jedini glumački "profesionalac" u "Zemlji nomada".
S njom redateljica Zhao nastavlja tradiciju angažiranja ne-glumaca za potrebe autentičnosti filma. Režiranog filmično i poetično (svojevrsna poezija u kamperskom pokretu), ali poludokumentaristički ili dokudramski, s opipljivim realizmom i improviziranom spontanosti na scenskom licu mjesta u interakcijama likova ili situacijama u kakvima se (s)nalaze u danom trenutku.
U tom smislu, McDormand i Strathairn su iznimke, no ona se neprimjetno saživjela sa supkulturom nomada koju vodi stvarni nomadski guru Bob Wells. On ima nadahnuti post-recesijski monolog o "tiraniji američkog dolara" u korporativnoj Americi i "radnom konju koji radi do smrti".
"Prihvatili smo tiraniju dolara i živjeli po tome, ali 'Titanic' tone i ekonomska vremena se mijenjaju. Moj cilj je izvaditi čamce za spašavanje i spasiti što veći broj ljudi", govori Wells. Čamci za spašavanje su metafora za kampere u kojima životare stariji ljudi i lutaju Amerikom u nemogućnosti da pronađu posao.
Ameriku iz filma "Nomadland" ne viđamo tako često, a Zhao pokazuje njezino drugo lice i crno ispod noktiju "američkog sna" iz perspektive Fern tj ljudi koje ona usput sreće na otvorenoj cesti ispod širokog nebeskog svoda i pokazuju više solidarnosti od klasičnih susjeda s nomadskim motom "Vidimo se po putu" jer "u ovom životu nema posljednjeg zbogom".
Likovi su životni poput rakom načete Swankie (Charlene Swankie) koja ima nekoliko mjeseci života i želi poći na Aljasku da ponovno proživi nekadašnja sjećanja u prirodi među životinjama, poput sobova i stotina lastavica.
Kamperom punim (neispunjenih) snova likovi filma putuju opustjelim srcem Amerike koja ih je ostavila na cjedilu, tražeći odgovore na životna pitanja u slobodi koju im nitko ne može oduzeti, povezanosti s prirodom i ljepoti pustinjske i ine divljine ("vanjski svijet je uvijek uzbudljiviji").
Daleko od civilizacije Fern će doživjeti najljepša svitanja i zalaske sunca na horizontu, uhvaćene kamerom Joshue Jamesa Richardsa ("Jahač"). Tražiti smisao u besmislu na rubu kanjona ili u njegovom središtu koje izgleda kao iz SF filma, postati dio svijeta oko sebe i pomiriti se sa sobom, pronaći bogatstvo u neimaštini i jednostavnim stvarima.
"Zemlja nomada" budi nadu u vrijeme kad, zahvaljujući koronskoj recesiji, ekonomski "Titanic" nanovo tone. Ljudi se osjećaju još više izgubljenima i nesigurnima u odnosu na prije deset godina zbog neizvjesnosti i nelagode od toga što donosi postkoronsko sutra na horizontu. Cesta je otvorenija nego ikad prije. Vidimo se po putu.
