Prije nekoh desetak godina u goste mi je došla jedna rodica iz susjedne zemlje.

Povela je svog sina i njegovog druga, dječaka kojeg je inače čuvala kada je bio mali. Njih su dvojica imali po devet godina, bezbroj pitanja na jeziku i neodoljivu, dječiju potrebu da se svima dopadnu, ali da im to ne oduzme mnogo od djetinjstva.

Dok je rodica činila neke zahtjevne kućne poslove kako bi olakšala svojoj majci pozne godine, njih su dvojica izbijali iz kuće, upoznavali okolinu i često svraćali do mene na čašu soka i partiju razgovora koja je rezervisana samo za vječite sanjare.

Rodicin je sin bio dosta smjeliji, izravniji u pitanjima i uvijek na sve imao odgovor, dok je njegov drugar uvijek obarao pogled, zapošljavao ruke vrteći neki predmet koji je bio našao na stolu, a i smijeh mu je bio pokratak i uvijek se nekako osjećao nelagodno nakon njega.

Jednog me dana rodica pozva da idem u grad s njima jer su dječaci insistirali na tome.

Šetali smo Tuzlom, a rodica je usput kupovala svom sinu stvarčice za školu premda se početak školske godine ozbiljno približavao.

Drugi je dječak imao novčanik sa likom spajdermena, u njemu džeparac i malo-malo stiskao šakom džep bermuda u kojem se nalazio novčanik.

Pohotno je gledao u stvari koje su kupljene drugaru, a kada smo se našli nekoliko metara iza rodice i njenog sina, upitala sam ga šta on želi sebi kupiti.

- Ništa! - kratko je odgovorio.

- Kako misliš ništa?

- Pa - počinjao je nervozno - ja šta god da kupim mama kaže da je bezveze. Zato mi bolje ne kupiti ništa i biti štediša nego nju uzrujavati.

Eeeee, jest lijepa ova koza u krugu. - pokaza mi kažiprstom prema magnetima za frižider.

- Koza je simbol Tuzle. Hajde da ti ja kupim ovaj magnet.

- Ne dolazi u obzir. - odvrati.

- Zašto? Mi smo drugari, a drugari kupuju jedni drugima.

- Ma nije to.

- Pa šta je onda.

- Znaš, moja mama mrzi magnet suvenire. Opasno je nervira kada se stavljaju za frižider. A kod nas u kući ona puni frižider zato je uvijek njena zadnja.

- Hoćeš da ti kupim šta drugo?

- Ne! Ni slučajno! Moja mama kaže da kad ti neko nešto kupi, da i taj neko očekuje poklon nazad. I da je njoj muka kada mora nekome kupovati nešto samo zato što joj je taj neko nekad poklonio neke gluposti koje će ona svakako baciti.

- Pa ne moraš ti meni ništa kupiti. De da ja tebi onda uzmem sladoled, a mami nemoj ništa ni govoriti.

- Važi. Od jagode, ako može? Znaš, moja mama nikad ne jede voćne sladolede. Ona uvijek kaže da je bezveze uzimati sladoled sa ukusom od voća jer je jednostavnije kupiti voćku i pojesti nju nego sladoled.

Zato ja s njom uvijek uzmem stračatelu. Omrzla mi je vala i ta stračatela.

- I znaš šta, kupiću ti i onu magnet kozu. Ti je čuvaj pa kad budeš imao svoj frižider koji ćeš lično ti puniti, stavi je na vidljivo mjesto i sjeti se ovog lijepog dana u Tuzli.

- Hajd' može. Stiže mi neki dan poruka od onog dječaka koji je sad momčina, u poruci slika frižidera, na njemu magnet koza i rečenica -

Ako te put ikad nanese u Zagreb, znaj da tamo imaš jarana, kokuza studenta inače, ali jaranu se ne gleda u zube, koji te uprkos prazninama u frižderu vodi na sladoled, biraj kakav god hoćeš, samo nemoj stračatelu, majke ti.

Neću stračatelu uzet', majke mi. - odgovaram.

Postoje ljudi koji imaju tu blentavu sklonost da svima nameću svoje želje ne shvatajući koliko štete mogu prouzrokovati.

Postoje i ljudi koji svim silama pokušavaju umaći tim sklonostima pa makar i u iznajmljen, studentski stan pa makar i po cijenu praznog friždera.

Napisala: Ivona Grgić

Pročitajte više: Nova priča Ivone Grgić: Tajna bosanske sobe

Pratite nas na facebook-u

Zapratite YT kanal Ivone Grgić!