Šestogodišnja Rubi Bridžis te jeseni 1960. godine u Nju Orleansu ni po čemu nije izgledala posebno. Od ostale dece koje su krenule u školu tog dana razlikovala je samo činjenica da je bila okružena gomilom policije... i, naravno, njena boja kože.

Kada je u jesen 1960. godine šestogodišnja Rubi Bridžis iskoračila iz policijskog automobila i krenula ka svojoj novoj školi nije bila svjesna da je njen, mali dječiji korak zapravo revolucionaran.

Ona je bila samo uzbuđena (i malo uplašena) što će konačno krenuti u školu i upoznati nove drugare. Ono što ona nije znala jeste da će biti jedina Afroamerikanka u školi koja je do prošle godine bila rezervisana samo za bjelce. iNije znala ni da će je zbog boje kože mrziti i djeca i njihovi roditelji.

"Dok su me dovozili do škole, mogla sam da vidim gomilu ljudi, ali pošto sam živjela u Nju Orleansu, zapravo sam pomislila da je u pitanju neki praznik. Ogromna masa ljudi nalazila se ispred škole. Bacali su stvari i vikali. Međutim to su stvari koje ljudi u Nju Orleansu i inače rade za praznike", sjećala se mnogo godina kasnije ova djevojčica.

Rubi Bridžis je 14. 11. 1960. godine odlukom suda postala jedno od šestoro afroameričke djece koja je trebalo da krenu u "Vilijam Franc" osnovnu školu. Do tog trenutka škola je bila rezervisana samo za bjelu djecu.

Od tih šestoro, roditelji dvoje djece su ipak riješili da mališane zbog bezbjednosti zadrže u starim školama. Troje je prebačeno u drugu ustanovu i tako je Rubi Bridžis u "Vilijam Franc" školu krenula zapravo sama.

Ona je ušla u školu, a svi ostali su izašli iz nje.
Zapravo je Rubina majka bila ta koja je čvrsto vjerovala u integraciju i koja je nagovorila muža da svoju ćerku uključe u program koji je za cilj imao okončanje rasne segregacije u Americi.

Šest godina ranije, Nacionalno udruženje Afroamerikanaca je dobilo sudski spor protiv Odbora za obrazovanje u kojem su dokazali da je segregacija u obrazovanju nedozvoljena i neustavna. Ipak, godinama nakon toga većina škola je odbijala da u nastavu uključi i afroameričku djecu, sve dok Rubi nije krenula u "Vilijam Franc " školu.

Djevojčica je prvi dan u novoj školi počela u pratnji policije.

"Tog dana je pokazala mnogo hrabrosti. Nikada nije zaplakala. Nije čak ni zajecala. Samo je marširala između nas kao mali vojnik i mi smo bili jako ponosni na nju – ispričao je kasnije US maršal Čarls Burks koji je bio jedan od onih koji su pratili Rubi prvog dana škole.

Djevojčica i njena pratnja su zaobišli razjarenu masu i krenuli ka školi. Roditelji su na ovo reagovali tako što su iz škole izveli svoju bjelu djecu. Tamnoputa Rubi je ušla u školu, a 500 bjele dece je odmah izašlo iz nje.

Nisu samo roditelji bili problem. I nastavno osoblje je odbilo da predaju po programu u koji su uključeni i Afroamerikanci. Jedina osoba u cijeloj školi koja je pristala da radi sa Rubi bila je učiteljica Barbara Henri iz Bostona. Više od godinu dana ona je učila djevojčicu sve predmete kao da predaje cijelom razredu.
Tog, prvog dana škole, Rubi i njena policijska pratnja proveli su cijeli dan u direktorovoj kancelariji pošto je zbog haosa koji je vladao ispred škole bilo nemoguće držati nastavu.

Drugog dana, bojkot je prekinula bijela djevojčica Pem koja je zajedno sa svojim ocem, metodističkim sveštenikom Lojd Anderson Dormanom prošla kroz razjarenu masu i ušla u školu.

"Jednostavno želim da iskoristim svoje pravo da svoje djete odvedem u školu", kratko je rekao sveštenik.U naredim danima i ostali roditelji su počeli da dovode svoju djecu i protest je počeo da jenjava.

Ipak, protivljenja je i dalje bilo. Jedna žena je svakog jutra čekala Rubi ispred škole i prijetila da će da je otruje. Zbog toga je djevojčici dozvoljeno da jede samo hranu koju donosi od kuće.

Druga žena je napravila drveni mrtvački sanduk i u njega stavila crnu lutku bebe i njime je mahala ispred škole. Bio je to prizor koji je Rubi, kasnije je priznala, plašio više od bilo čega drugog.

I Rubina porodica je patila zbog odluke da ćerku upišu u školu za bjelce. Njen otac je ostao bez posla, u prodavnici gde je porodica uvijek kupovala. Nisu htjeli da im prodaju namirnice, a njene baku i djeda koji su radili kao farmeri u Misisipiju su otjerali sa zemlje koju su zakupljivali.
Ipak, bilo je i onih koji su podržali porodicu Bridžis. Njihove komšije su pronašle novi posao za Rubinog oca. Dječiji psihoterapeut Robert Kol je pristao da bez naknade drži seanse Rubi kako bi joj olakšao nedaće sa kojima se suočavala u školi.

Stanovništvo je čak i formiralo patrole koje su čuvale kuću porodice Bridžis i kolima koja su išla iza policijskih, pratile Rubi svakog dana do škole.

Rubi Bridžis danas ima 61 godinu i još uvijek živi u Nju Orleansu sa suprugom i četvoricom sinova.

Život je provela radeći kao turistički vodič. Danas je predsjednica Fondacije Rubi Bridžis koja je osnovana sa ciljem da promoviše toleranciju, poštovanje i uvažavanje razlika u društvu.

Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, a o njenom životu su snimljeni mnogobrojni filmovi i napisane knjige. I danas često drži motivacione govore i diže glas protiv rasizma.

Preuzeto od Vesna Schmee Sažmi

Pratite nas na FAcebook akter.ba

Pročitaj više: Muhamed Ali odnio historijsku pobjedu na današnji dan