Kako se piše o sreći i imaju li ljudi poseban tretman koji je grle?

Svanuo je divan, proljetni okićen sjajom martovski dan. Ovaj dan sam odlučila biti sretna, nasmijana.

Sreća se nekada uči, iako je apstraktna i neuhvatljiva. Sunce se stidno krilo iza oblaka, jer nije još uvijek spremno da zagrli gradjane svojim toplim plaštom.

Ok, priroda nije spremna, a kada bolje razmislim ni čovjek nekada nije spreman. Odbacuje da prigrli svoje najtoplije emocije. Takav, skriven u svojoj ljušturi ne može sreću da dokuči. Uvijek se bori izmedju onoga što mu je poznato i ostaje u okovima toga i izmedju onoga gdje bi svojim bićem mogao da iskusi dobro.

Prelazim most pored starijih teta  koje prodaju garderobu, pokušavaju da zarade novac koji im je potreban.

Razne su potrebe, a graja je na mostu. Djeca trčkaraju oko mojih nogu, sretna što će ovo biti lijep dan. Ljudi u autima zadovoljno i strpljivo čekaju da se upali zeleno svijetlo.

U mom brzom hodu primjećujem sve te žene.. Jedna je nasmijana, druga je tužna, treća uzvikuje:“ Kupi kod mene“. Nisam tu ništa kupila danas, obično kupim čaj od nane da umiri nemire. Tih žena sa interesantnim doskočicama danas nije bilo.

Možda su se raspodjelile po sedmicama. Jedna sedmica garderoba, druga čajevi. Upila sam sve i jednu energiju. Pratila sam im poglede i uputila osmijeh. Nekada je samo to dovoljno da drugome popraviš dan. Osmijeh je isti na svakom jeziku, razmišljam. Stala sam kao i uvijek na istom mjestu da uslikam Miljacku koja protiče.

Zajedništvo i briga za drugog

U tom trenutku razmišljam o svim tim zgradama pokraj nje i ljudima koji žive u stanovima dok se patke ispod mene bezbrižno kreću. Zajedno u svojim grupama pod prohladnim plavim nebom. Ove ptice koje pripadaju porodici labudova zajedno plivaju do svog odredišta. Vjerujem da ih zajedništvo i briga za drugog uputi ka pravom smjeru.

Čovjek je pak s druge strane socijalno biće, nije stvoren da bude sam. Iako samoća zna da godi, ako je previše ne konzumiraš.

 Misli koje su proplesale u mojoj glavi, postavile su mi pitanje koliko nam je zapravo potrebno slika s istog mosta da prihvatimo činjenicu da se kroz toplu riječ, osmijeh dogovor i razgovor lakše „pliva“ kroz život?

Primjećujem sva ta blaga svakodnevno koja me uče da je važno imati oslonac, ali sam i svjesna da proklet čovjek, pun nepotrebnih strahova sebi ne dopušta taj luksuz.

Kupila sam šta mi je bilo potrebno u blizini mosta i vraćam se istim putem kući. Svi su ljudi oko mene lijepi. Ljudska priroda često ne dopušta poći u nepoznato, zato i kaska za srećom o kojoj govorim.

Ona prolazi pokraj njih kao što prolaze godišnja doba pored nas. U nepoznato se odlučuju hrabri, spremni da se suoče s poteškoćama. Plivaju svim tokovima, odvaženi da idu naprijed, da ne stoje u mjestu.

Takvi su ispleli mrežu dobrih ljudi i saradnika, jer se samo u takvom okruženju može napredovati. Neka nas patke prelijepog perja nauče tome koje vidjamo svaki dan. Neka sunce bude podsjetnik da prigrlimo toplotom. Most koji spaja ljude i ljudska srca neka bude mjesto susreta ali i osmijeha, jer nisi morao ništa kupiti, ali si poslao osmijeh i afirmisao nekome da je važan, za ono što je njemu važno.

Za sreću je potrebno tako malo.

Piše: Ammara Mistrić