Nekada je teško presjeći. Ako riješite da se razvedete, kako djeci saopštiti tu osjetljivu vijest? Psihološkinja Sara Ivanović daje nekoliko savjeta.

Razvod nikome ne pada lako, posebno ne djeci. Mnoga djeca osjećaju posljedice ne samo drugačijeg načina života nego i toga kako su roditelji pristupili ovoj situaciji. Ukoliko ste se odlučili na ovaj korak, nudimo nekoliko savjeta psihološkinje kako svojoj djeci da objasnite zašto im se život mijenja.

Normalno je da u braku dođe i do nesuglasica i svađa, ipak treba imati na umu da su roditelji modeli svojoj djeci. Međutim, mnogim razvodima prethode brojne žustre svađe između partnera, kojima nažalost mališani nekada prisustvuju ili ih slušaju.

„Djeca svađe roditelja podnose uglavnom jako loše. Svaka svađa donosi do nesklada u porodičnoj dinamici i uticaj svađa na dijete zavisi i od uzrasta. Ukoliko su te svađe ipak jako žustre, i oni su izloženi tome tako usvajaju model braka koji im roditelji prezentuju”, tvrdi psihološkinja.

Kako i sama kaže, to se ne dešava uvijek, ali je najčešća posljedica. Te svađe svakako donose dodatni stres za dijete jer se ‘mama i tata ne slažu’. Posebno je loše ukoliko situacije prerastu u psihičko i dalje fizičko nasilje, gdje je vrlo jasno koliko to negativno utiče na mališane. Postanu visoko vulnerabilni i ne uspijevaju da izgrade dobre mehanizme za nošenje sa stresom. Djeca često usvajaju mehanizme svojih roditelja, kao i da svoju agresiju koju ne mogu da izraze kod kuće, prenose u školu i nekada tuku đake.

Da ih ne bi izlagali takvim situacijama, parovi se odlučuju na razvod. Nagledali smo se razilaženja u filmovima gdje je prisutna slika oca kako izlazi sa koferima, majka plače, dok dijete zbunjeno posmatra šta se dešava.

Kako ne biste rekreirali ovakve scene i ostavili trajne posljedice na svoju djecu psihološkinja savjetuje sljedeće:

„Važno je razgraničiti ulogu djeteta i ulogu partnera. Često ni odrasli ne umiju sebi to da razgraniče, ali djeci je potrebno da im stavite do znanja da ako se mama i tata rastaju to ne znači da njih manje vole, nego da ne mogu da funkcionišu zajedno. I da je situacija gora kada žive zajedno, nego kada su odvojeni.”

I kako kaže, djeci to najčešće bude potpuno jasno, posebno kada su dugotrajno izložena svađama i lošem okruženju. Kada odrastaju u takvom setingu, iako im je teško, vrlo vjerovatno i sama pretpostavljaju da je tako bolje.

„Vrlo često razvod roditelja shvataju kao da ih jedan od roditelja napušta. Tako da je potrebno da im se obezbijedi sigurno okruženje. Iako je razvod roditelja u pitanju, ipak bi u centru pažnje trebalo da budu djeca te da im se dalje sigurno obezbijedi prisustvo oba roditelja u životu.”

Odnos roditelja bi trebalo da bude adekvatno riješen, tako da imaju dobru komunikaciju između sebe, iako se razilaze. Da nema prepirki i rasprava, te da ne dolazi do emocionalnih ucjena i manipulacija u koje je dijete upleteno. Jer se često dešava da dijete bude prenosnik ili dobija poruke ‘više voliš tatu nego mene’, ‘ako odeš kod mame mene ne voliš, a ja sam tebi sve dao’ i tome slično.

„Na ovaj način izazivate krivicu u djeci, pritom ona nisu ni za šta tu kriva. I da bi se adekvatno adaptirali na razvod, potrebno je da oba roditelja budu uključena. Da djeca shvate da su roditelji odvojeni. Da ispunjavaju svoje roditeljske uloge, iako njihova partnerska relacija nije bila uspješna.”

Roditelji bi definitivno trebalo da budu skladni u odgoju i vaspitanju djeteta, čak i ako je u pitanu na primjer – prevara.

„Iako je narušen odnos povjerenja, to bi trebalo da ostave po strani. Kao i da kažu sebi da je to partnerski odnos, a da odnos prema djetetu primaran. To ne znači da roditelji moraju da se druže i obavljaju zajedno aktivnosti sa djetetom. Važno je da imaju dobru komunikaciju i da učestvuju u bitnim događajima poput rođendana, školskih aktivnosti i finansijama.”

Dalje zaključujemo da partnerske odnose ne treba miješati u odnos prema djetetu, te da razmirice ne rješavaju na nivou djeteta, nego na nivou partnera. Iako se porodica razilazi, u kontekstu djeteta bi trebalo razdvojiti te dvije uloge. Svi članovi porodičnog sistema imaju proces tugovanja zbog gubljenja porodičnog odnosa, ali je ključ u dobroj komunikaciji kako bi se dijete dobro adaptiralo novoj situaciji.

„Čest je problem što je među partnerima problem lične prirode, te to umiješaju i u porodične odnose, a to treba potpuno razdvojiti. I ukoliko je potrebno, posjeta terapeutu može mnogo pomoći navikavanju novom okruženju i za roditelje i za djecu. ”