Da vam pošteno kažem ni sam ne znam koliko sam puta gledao film "Valter brani Sarajevo". Bogme toliko da sam zapamtio skoro sav dijalog u filmu, pa tako zapamtih i onu čuvenu rečenicu sahadžije Esada:
"Dok je ljudi mjerit' će se vrijeme". Čak sam jednom pokušao i da izbrojim koliko je Bata - Valter pobio neprijateljskih vojnika. I nije mi uspjelo, valjda nema ni broja.
Pitate se što ja ovo vama besjedim i sa čim to ima veze? E eto to me podsjeti na jedan događaj iz Valterovog vremena, vremena Drugog svjetskog rata, a koji se desio u selu Kljuna opština Nevesinje. Selo smješteno, za onaj vakat baš na nezgodnu mjestu, na putu Nevesinje - Boračko jezero - Konjic, na putu koji koristiše sve vojske kojih je bilo u Drugom svjetskom ratu. A bilo ih je hel betena.
U selu su boravili četnici kad su ono pošli na Neretvu i kad ono nisu znali kako su se vratili. Ne pomože im ni Orson Vels kad ih ono opkoliše i zarobiše "Batini" partizani. Komanda te jedne četničke jedinice bila je u kući moga pradede Osmana. I bili su lijepo dočekani, a i kako bi drugačije jer je trebalo sačuvati narod. U jednom momentu dedo sa prozora ugleda kako jedna grupa četnika rovari po pčelinjaku. I požali se on tom četničkom majoru koji odmah reaguje i kod pčela postavi stražu. Sutra dan kad je pošao zahvalio se dedi na dočeku, malo pošutio i onda dodao: "Dočeka ti nas Osmane lijepo, ali kad se budemo vraćali ni dijete vam u bešici neće ostati".
Dedo taj mudri seoski muhtar koji je u tom trenutku za ruku držao trinaestogodišnjeg unuka (moga oca) čvrsto je i nesvjesno stisnuo dječiju ruku pustio je težak uzdah "jah" i odgovorio četničkom majoru: "Nećete se vi ako Bog da ni vratiti".
I ono što se vratilo nije ni znalo kako se vratilo. Sva sreća. Mnogi od njih da bi spasili svoju gu*icu obrijaše brade i priključiše se jedinicama NOV.
Ovi "naši" nevesinjski pređoše u redove 10 Hbr. kod komandanta Vlade Šegrta. Nas su učili da su se četnici tad pokajali, i da su došli tobe ili ti pameti pa su ih zbog toga partizani prihvatili. Ali ono što nas nisu učili je sljedeće: 10 Hbr. je na svom putu prema oslobađanju Nevesinja u februaru mjesecu 1945 godine boravila i u selu Kljunima.
Formirali su se odmah NOO, kuhalo se vojsci, davale se haljine i druge potrebštine. Neka, kuhalo se i četnicima pa što ne bi i partizanima. Komanda im je bila smještena u hanu Hajdara Kasumovića. Kažu da je istina da je tu boravio i čuveni doktor Isiodor Papo. Jedan dio oficira bio je smješten kod mog pradede Osmana.
Kad je jedno jutro došla naredba za pokret u selu je nastao pravi haos. Nastala je opšta pljačka sela. Nosili se sve i što im treba i što ne treba. A trebalo im je sve: brašno, meso, maslo, med, živa stoka i to sva, haljine i prostirke i pokrivke i gunčići, bičalji, himbulje, posuđe itd. Ma sve što im je bilo na dohvat ruke. Samo iz pradedine kuće su otjerali 150 ovaca, 4 vola i plus sve gore nabrojano.
Moj babo se dobro sjeća jednog od pljačkaša kad je ružno opsovao i rekao "Ako postoji Amerika onda je to ovo". Ni jedna kuća u selu nije bila pošteđena. Pradedo Osman je sve to šutke i mirno posmatrao bez i jedne promjene na licu, bez i jednog uzdaha. Sve do onog momenta kad mu je jedan od oficira prišao i rekao:
"Stari daj mi te džepne satove. Dedo je imao dva džepna sata u dva mala džepa na crnom prsluku. Tihim molećivim glasom dedo mu veli: "Gospodine, sve ovo što ste mi uzeli sve ću vam halaliti samo mi ostavi satove, ostavi mi bar jedan sat".
"Što će tebi satovi, nama trebaju", drsko je odgovorio. Mudri starac, koji nije mako iz Nevesinja, a živio je u pet država reče:
"Sad je vaše vrijeme, a svako vrijeme nosi svoje breme i vama satovi ne trebaju jer ste vi izgubili osjećaj za vrijeme. Žao mi je što će doći vakat da ćete upropastiti i ono malo dobra koje ste napravili, ali nek vam Bog sudi po zasluzi"
"Nema više Boga stari, sad smo ti mi Bog i batina" odgovori mu taj oficir. "Vidim da batina jeste, a ko je god iš'o u silu Boga nije mu bilo u dugo, ali nisam ja taj koji će vam suditi meni sahat služi da me upozori na vrijeme molitve. I zapamti što ti starac veli samo su na dobitku oni koji čine dobra djela, a vi to sigurno niste i vi ste na gubitku. Vi samo mislite da ste na dobitku".
Pričao mi je babo da je tad prvi put u životu vidio suze na dedinu licu. Na kraju je samo dodao: "Sahat je moj razgovor".
Sve bi uzalud. Kad je taj kabadahija izašao iz kuće mojoj neni Fati je rekao da mu dovede i pridrži kobilu Dilonu, koju je ranije uzeo od Hajdara Kasumovića. Rasna kobila, bijela ko padani snijeg. Kad je zakoračio da uzjaše kobila se ritnula i on je pao. Njegov pratilac je nenu kundakom udario u ledja i ona je do smrti ostala pogurena.
Dugo poslije toga naši mještani su svoju stoku poznavali oko Zlaca jer je to sve završilo u srpskim štalama i kućama sela Humčani, Bijenja Krekovi itd. Dedo Osman je za nepunu godinu dana preselio na Ahiret.
Pedesetak godina kasnije istorija se ponovila. Potomci tih pljačkaša opet pobiše, opljačkaše, popališe i protjeraše potomke naših pradeda.
Autor: Omerika Jusuf
Pročitajte više: Profesor Nusret Omerika: “Ono što mene brine jeste nipodaštavajući odnos prema književnicima, književnosti i umjetnosti uopće”
