U sedmom razredu sam kao i većina mojih drugarica iz razreda počela eksperimentisati sa šminkom želeći da izgledam makar godinu - dvije starije.
Nespretno nanešena maskara je ostavljala tragove na kapcima, ruževe smo izbjegavale i umjesto njih smo koristile neke roll on sjajeve, a samo najhrabrije su stavljale i malo pudera najčešće neodgovarajuće nijanse dok su ostale mazale lice masnom niveom iz plave limenke. Umjesto parfema koristili su se dezodoransi Malitzia, Fa i Nivea.
Nekako je do mene došao parfem Havana, čitavih 100 ml, koji sam nosila u školu i nemilice trošila i na sebe i na druge.
Jedne mi je prilike nastavnica fizike, simpatična žena koja nikada nikog nije oborila, skrenula pažnju u po časa na preosjetljivost svog nosa kojem moja sladunjava Havana uopšte nije prijala, ustvari nijedan joj parfem nije prijao, ali ovaj pogotovo.
Govorila je da joj se od njega povraća i da uopšte ne može disati u mojoj blizini.
Jedan je drug ovo saznanje iskoristio i pred svaku se pismenu parfemisao Havanom do besvijesti, a nastavnica mu se nije prikučivala, pa je mogao prepisivati do mile volje.
Znali smo da jedinica iz fizike i nije neka jedinica i da će svakako na neki način biti prevrnuta u dvojku, ali de ti to objasni roditeljima s prutom kojima su tri jedinice iz fizike jednake smaku svijeta.
Koliko je samo Havana djece spasila od batina, ih, kad se samo sjetim.
Autor: Ivona Grgić
Pročitaj više: Ivona Grgić – nova priča: Krizmena kumovska torta
