Mediha Šehidić, značajna je bh. spisateljica, koju nazivaju "literarno čedo interneta".
Ona velikodušno dijeli privatne momenate na društvenim mrežama, omogućava nam da saznajemo o svojim savremenicama i prethodnicama, uveseljava nas pričama iz svoje svakodnevnice.
Njena prva knjiga proze "Brodska cesta bb", zasnovana na autobiografskim elementima, objavljena je u nekoliko izdanja.
"Kapija" je njena druga knjiga i već je napravila veliki uspjeh.
Pročitajte i ovo: Mediha Šehidić: Održana promocija knjiga “Kapija” i “Brodska cesta bb” u Kamernom teatru 55 (VIDEO)
"Prije nego što je i objavlla svoju prvu knjigu – stekla je nevjerovatno brojnu čitalačku publiku, širom svijeta. Jezik i stil njene pripovjedačke književnosti, školski besprijekoran, zapravo u svakom trenutku svome čitaocu kazuje kako nisu najvažniji stil i jezik, nego ČOVJEK I ŽIVOT," reko je Abdulah Sidran.
Jučer je na svom Facebook profilu opisala jedan simpatičan događaj, kojeg ovim putem prenosimo:
"Preko puta prodavnice u kojoj kupujem voće i povrće nalazi se jedan kafić. Udoban, nevelik, tukne malo i na socijalizam, ima L formu, ljeti i slatku bašticu (iako nasred ulice, u pješačkoj zoni) ograđenu malim čempresima u velikim saksijama.
Tu uobičajavam popiti kafu, ljeti češće nego zimi, a i zimi mi nije mrsko, jer je unutra tiho i uvijek ugodna muzika, od šansona do jazza (što je valjda i glavni faktor pri odabiru kafane). 
I odem danas u kupovinu, pa na kafu u birtiju koju moja unuka zove "Nanin kafić" jer i ona tu ponekada sa mnom ispija sok od jabuke. Zauzmem busiju, konobarica me poznaje već, sama izgovara "melanž za gospođu", gospođa se osmjehne i odgovori:
Tako je. Dok srčem kafu i kroz staklo gledam u snijeg koji propaduje, narod koji vuče kese, cekere, djecu, starce, sebe i svekolike terete, vidljive i nevidljive, mir moj prekinuše dvije starije žene koje uđoše smijući se.
Skidaju tople zimske jakne, šalove i kape, pričaju na našem jeziku, pa opet padoše u neki zarazan smijeh.
Jedna, koja ima kratku, veoma rijetku i sijedu kosu kroz kikot kaže ovoj drugoj sa crvenkastom kosom svezanom u rep:
- Ma neka smo, ko ga *ebe! Nek' nam je neko napravi i servira.
Konobarica donosi dvije kafe, dvije čaše vode i dva keksića. Kad je odmaknula, prva opet progovori:
- Eto i keksa ima k'o u matere. Vidi je li Linđo!
Druga kaže:
- Sad će tebi račun za keks i dva srka kafe - sedam eura, a mogle smo kupit kilu kafe i piti kod nas u Bihaću pola mjeseca.
Meni ovo bogme srklet.
- Ama neka smo!
- Ma neka smo, ali nije nam nužda bacat pare.
- Nije, ali u kući je svak' može pit, de jednom da mi možemo reć kako smo po Beču pile kafu u kafani. De me sad slikaj! Rećemo da smo bile u Sacheru.
- Hahahahaha...
Izvadiše mobitele, šljoc-škljoc, pa: De sad mojim, škljoc-škljoc.
- A da zamolimo konobaricu da nas ona jednom zajedno? Ili ovu ženu?
- Nemoj nju, vidiš da je neka njihova upekuša, ko da ni ne sere, ni ne piša, s dva prstića drži šoljicu.
- Hahahahahahahaha... Tiše, bona!
- Ma ne konta ta ni đe šuplja.- Hahahahaha...
Ispijem kafu, sve s dva prstića i ne znajući gdje sam šuplja, ustanem, navučem svoj kaput, kapu i šal, odem do konobarice i zamolim da naplati i one dvije kafe koje piju gospođe i da im se od srca zahvali za najmanje dva dana smijeha od gospoje "die nicht einmal weiß, wo sie hohl ist".
Ona me prvo blijedo gleda, pa se pođe smijati, a ja se evo u kući već dva sata kelebarim ko da sam skontala gdje sam šuplja.
Kakve biserke, Bihaću dragi! Da je Sacher - red bi bio počastiti ih, a kamoli u "Naninom kafiću" preko puta turske voćare u carskom Beču.
Autor: Mediha Šehidić
Pročitajte više: Mediha Šehidić: “Laž je utaban put ka istini”
