Mediha Šehidić, 6. rujna 2017.

Kroz glavu mi je prošlo samo jedno jedino pitanje, opet kao nijemi krik od kojeg se zatresao cijeli moj Univerzum: – Bože mili, zašto sada?!

Udala sam se jako mlada. Bez izgrađenih kriterija. Bez samopouzdanja. Bez znanja. Bez samopoštovanja. Što, naravno, ne čudi uz podlogu na kojoj sam se izgrađivala.

I eto… jednog sam dana drmnula glavom o zid i vrisnula iz svoje rupe – svog rascjepa. Univerzumom je odzvonilo moje nijemo: – Bože, spasi me… kako god! Ja ovo više ne mogu izdržati!

Bog mi je poručio: – Spasi sebe! Nije ti ta želja u mojoj nadležnosti.

Rodila sam jednu kćer. Jednu posebnu i predivnu kćer.

Ako sam i griješila u životu i mnogo toga učinila neispravno, i za sebe i za nju, moram priznati da sam u ulozi majke bila dobra. Ljubavi nam nije falilo, ni osmijeha, topline, suštine…

Ponekad mi je možda falilo malo više vremena, jer sam nam morala osigurati egzistenciju, ali nadoknadile bismo to nakon posla, vikendom ili kradući od sna. Znala sam da je naš odnos oduvijek samo kvaliteta te da puno vremena provedenog uz djecu može biti čisti kvantitet i da to nije presudno za ono što će od djece postati, nastati i što će oformiti ono što ćemo s djecom kasnije živjeti i preživjeti.

Kći  je završila medicinu, zaposlila se, udala i prije deset mjeseci podarila mi unuku.

Unuče… to vam je čisto ludilo. Znala sam ja da se to posebno voli i da je to poseban čin – uzeti u naručje svoje od svoga. Ali, da je to ovako i da se ovako osjeća – eh, to nisam mogla ni pojmiti.

Moja je unuka na svijet došla u srpnju 2016. godine u 6 sati i 6 minuta. Ja sam ju u naručje uzela u pola osam. Skinula sam ju s grudi svoje kćeri u rađaoni. To malo, prelijepo,  čupavo i tek novorođeno ‘Stvorenjce’ u mom je naručju prvo drhtalo. Držala sam ju čvrsto uz sebe tako da sam osjetila kako se zagrijava i polako počinje štucati. Počela sam plakati. Ugrijala sam svojim njeno malo tek rođeno tijelo, a ona je svojim tijelom odledila i otoplila već godinama zatočenu i zaleđenu mi dušu!

– Hvala ti, Bože! Mnogo ti hvala na ovom daru! – odzvanjalo je opet Univerzumom. Nijemo… kako sam i naučila da vičem u ovom životu.

Trčala sam s posla samo da bih ju gledala dok spava, da prislonim glavu uz njenu, da ju slušam kako diše. Sklonila bih se da s drugog kraja sobe i promatrala svoju kći kako ju doji i drži, kako ju uspavljuje, kako ju nosa. Koje slike! Bila sam preplavljena s milijun neobjašnjivih emocija.

Svjetlost! Ovo je neka nova svjetlost.

U mom mraku… rodilo se Svjetlo po imenu Rania. Moja unuka. Golemo!

I dalje sam bila jako umorna. Odraz mog lica u ogledalu mjesecima je bio iscrpljen. Mislila sam da je to sve od tih silnih stresova posljednjih godina. Od radikalnih promjena u životu. Od raznih izdaja. Od zlih ljudi koji su našli neki svoj način da mi se približe i napiju ovo malo krvi i boje što mi je ostalo u toj spilji. Od poigravanja mojom čistom emocijom. Od kalkulacija. Od smutljivaca. Od puno posla. Od grubosti. Od bola.

Pa i od ove radosti! Strepila sam da trudnoća i porod moje kćeri prođu kako treba, željela sam joj biti od pomoći, onako kako meni nitko nije bio i pitala sam se hoću li znati. Jesam li uopće dorasla tom zadatku?!

Mislila sam da su to sve ogromne promjene za moj organizam. Pa, i pedeset i dvije su mi godine. Nikome ne bi bilo jednostavno da ga iz teške mrakače odjednom zabljesne ovakvo Svjetlo. Unuka. Moja iskonska želja. Ova mala čupavica. Nitko u našoj obitelji nije imao kosu pri rođenju. Nitko osim mene. Njezini su roditelji rođeni kao ‘bebe ćele’. Smijuljila sam se zadovoljno, ne govoreći ništa. Geni su čudo.

Kako god, meni napokon Svjetlo. R kao Rania. R kao Radost.

“Kroz glavu mi je prošlo samo jedno jedino pitanje, opet kao nijemi krik od kojeg se zatresao cijeli moj Univerzum: – Bože mili, zašto sada?!”

Zbog teške i ružne obiteljske anamneze oduvijek se vodim kao rizična pacijentica. Bila sam odgovorna. Svake bih godine obavila mamografiju i kontrolirala krv. Bilo je nešto u meni što bi zakucalo kao sat, svake godine i odvelo me na kontrolu.

S obzirom na to da više od 20 godina svake godine radim mamografiju i ultrazvuk grudi, već sam se toliko bila navikla da sam to smatrala običnom rutinom. I to sam, iskreno, odrađivala trčeći. Termine bih prilagođavala svom poslovnom kalendaru (da ne osjeti posao, da ne osjetim ja, da ne osjeti kuća) i obično bih vraćajući se s posla svratila u dijagnostički centar u blizini kako bih obavila i taj pregled pa da mogu zaključiti godinu.

Nalazi su uvijek bili dobri. Tu i tamo blaga mastopatija svojstvena svim ženama mojih godina koje su rađale i dojile. BIRADS II – nikakav razlog za brigu.

U kolovozu 2016. godine, mjesec dana nakon rođenja moje unuke, otišla sam na rutinski ginekološki pregled. S posla, naravno. Trčala sam da ne zakasnim.

Doktorica mi je tada pregledala i grudi.

– Sve je u redu! – rekla je.

Pitala me kada je bila posljednja mamografija.

– U rujnu! – rekoh.

– Sad ističe godina.

– Evo vam onda uputnica za mamografiju i ultrazvuk. Vi to radite svake godine?

– Da…

Uzela sam uputnicu, nazvala dijagnostički centar da dogovorim termin.

– 29. kolovoza u 17 sati? – reče mi glas iz telefona.

– Ne mogu! Gledam u svoj kalendar i vidim da mi se ne uklapa u obaveze.

– 31. kolovoza u 12 h?

– Ne mogu! Žao mi je. Imam važan poslovni sastanak. Ne mogu to odgoditi. Oprostite!

– 1. rujna u 17 h?

– Odlično. Hvala.

– Ponesite nalaz i slike od prošle godine! – reče mi glas iz telefona.

– Hoću! Hvala lijepo. Ugodno poslijepodne želim.

Kod kuće sam otvorila ladicu u kojoj  stoje nalazi pod etiketom: MAMMO.

Uzela sam posljednji nalaz u ruke i shvatila da sam pogriješila. Moja posljednja mamografija nije bila u rujnu, nego u prosincu 2015. godine. Prošlo je samo devet mjeseci od posljednjeg pregleda.

– Trebam li otići tri mjeseca ranije ili da čekam prosinac? – upitala sam se.

– Ma, neću ići. Nalaz je bio dobar. BIRADS II. Pričekat ću prosinac… Ionako sam u stresu.

Ujutro sam ustala i otišla na posao. Sve normalno. U jednom trenutku mi proleti kroz glavu kako bih trebala otkazati dogovoreni termin. Uzela sam u ruke telefon i pritisnula broj Dijagnostičkog centra Meidling u Beču. Ne znam i nikada sebi neću moći objasniti zašto sam brže-bolje prekinula vezu i spustila telefon na radni stol.

– Ipak ću otići da to završim. Tko će se sada zamarati s novim uputnicama i novim terminima!

Tog  1. rujna u 17 sati sjedila sam u kabini ispred ordinacije čekajući da me uvedu unutra. U jednom trenutku, dok sam tako sjedila, prođe mi kroz glavu:

– S kakvom lakoćom ti, Mediha, dolaziš na ove preglede kao da si pošla na kavu uz dobar kolač! Što da ti jednoga dana nešto pronađu?

Misao je prekinula sestra koje me uvela unutra i uradila mi mamografiju. Onda sam prešla u drugu, mračnu prostoriju u kojoj me čekala ljubazna liječnica – radiolog, a koju sam likom i imenom već poznavala.

Kružila je ultrazvučnom sondom po grudima dok sam ja gledala u monitor i vidjela, kao i uvijek do tada, da mjeri veličinu malih mastopatičnih i bezazlenih cisti. Ovaj put linija se razvukla malo duže.

– Što je to? – upitah sasvim mirno.

– Cista. Veličine 2 centimetra. Jeste li to imali prošli put?

– Nisam.

– Zašto ste došli ranije ovaj put? Nakon devet mjeseci? Jeste li nešto osjetili?

– Ne nisam ništa osjetila. Pogriješila sam. Jednostavno sam pogriješila i zamijenila rujan i prosinac. Trka…

– Želite li da napravimo magnetnu rezonancu ili biopsiju?

To pitanje me osvijestilo. Na tren sam zažmirila i pomislila:

– Ja to ne želim! Ja nijedno od toga ne želim.

Nastao je tajac u mračnoj prostoriji osvijetljenoj samo tim ultrazvučnim aparatom na kojem je stajala rastegnuta crtica koja je obilježavala dužinu moje ciste. Nisam ništa upitala, samo sam rekla:

– Magnetnu rezonancu. Lakše je i bezbolnije.

– Naručite se odmah, a uputnicu možete donijeti i kasnije.

Nakon te sam rečenice već klonula. Osjetila sam da mi noge otkazuju. Klimnula sam glavom.

– Kako se zove vaš ginekolog? – upitala me liječnica.

– Ne znam. – odgovorila sam. Oprostite.  

Potapšala me po ramenu i pružila mi ruku. Razumjele smo se.

U  tom se trenutku nisam mogla sjetiti imena svoje ginekologice – žene kojoj idem godinama. Ni svog imena… Ničega.

Sišla sam kat niže i naručila se na magnetnu rezonancu.

Nalaz mamografije pokazao je BIRADS IV.

Nalaz magnetne rezonance nekoliko dana kasnije pokazao je BIRADS V. Invazivni duktalni mama karcinom veličine 2 centimetra. Desna dojka. Na granici s rebrenom kosti. HITNO!!!

Nalaz su mi poslali putem e-mail adrese. Otvorila sam ga na telefonu dok su  pored mene sjedili kći, zet i unuka. Brže-bolje zatvorila sam taj e-mail.

Kroz glavu mi je prošlo samo jedno jedino pitanje, opet kao nijemi krik od kojeg se zatresao cijeli moj Univerzum:

– Bože mili, zašto sada?!

Nijednog trenutka  nisam se upitala zašto ja. Jer, zašto ne i ja?

Ali zašto sada? Sada – pored kćeri koja je tek rodila, pored tek dobivene unuke, pored toliko posla?

Mislim da me odala pozicija „embrija“ u kojem sam se nesvjesno našla sjedeći pored djece.

Kći me upitala što mi je, a istovremeno postavila sljedeće pitanje:

– Je li ti stigao nalaz magnetne rezonance?

Pogledala sam ju bez riječi. Ona je samo skočila i uzela telefon iz mojih ruku.

Sljedeće što sam čula bio je neki polukrik, glasan i ubitačan. Nešto što mi je zaledilo svu krv u žilama.

Glasio je: Neeeeeeeee!

Kroz prostoriju je odzvanjalo, a ja sam se samo još više sklupčala i zažmirila.

– Imam rak! Agresivan… star ne više od devet mjeseci. Ja imam rak! Ja imam rak!

Treći dio uskoro...

Izvor: nismosame.com

Pročitaj više: Mediha Šehidić: Ono jednom kad sam imala rak (1)