Nikad u historiji Premijer lige BiH niko nije uspio u samo 12 kola prednost od 13 bodova na vrhu tabele pretvoriti u zaostatak od četiri boda. Ovaj je tekst posvećen vanserijskom (ne)uspjehu čelnika FK Sarajevo.
Nije vjerovatno Nguyen Hoai Nam bio zlonamjeran kada je podijelio navijače Sarajeva na prave i krive, rekavši da će samo oni iskreni podržati klupsku direktoricu Sabrinu Buljubašić. I nisu vjerovatno ni navijači bili sasvim ozbiljni kada su mu u revoltu počeli slati poruke da se okani Sarajeva i da pronađe sebi drugu žrtvu za svoje igrice. No, bez obzira na to što među većinskim vlasnikom upravljačkih prava i navijačima Sarajeva dosad nije bilo zle krvi, ovaj put je situaciju nemoguće izignorisati i ponašati se kao da se ona nije ni desila. Nemoguće je za navijače, a pogotovo je nemoguće za Nama.
Dana 18.05. tekuće godine, portal klix.ba je objavio intervju sa Namom. Njegova je eksplicitna poruka bila u apsolutnoj suprotnosti onome što su navijači željeli čuti.
Bijesni zbog izgubljene titule i laganog pucanja svih segmenata kluba koji je dvostruki uzastopni prvak BiH, navijači Sarajeva smatrali su da je sasvim logično da rad aktuelnih čelnika kluba dođe pod posebnu lupu de facto vlasnika iz Vijetnama, koji je dodatno podigao nivo ulaganja u FK Sarajevo nakon što ga je zvanično preuzeo od Vincenta Tana. Sarajevo godišnje troši gotovo podjednaku količinu novca koju troše njegova dva najbliža konkurenta. Zajedno.
Sarajevo nije uspjelo napraviti iskorak. Priča o je iskoraku žestoko isforsirana floskula i šarena laža koja se konstantno podmeće našem fudbalu. Ukratko, Sarajevo nije postalo dominantno u ligi. Ne samo u segmentu osvajanja titula, nego ni u jednom drugom segmentu. Tek na momente igra najatraktivniji fudbal, rezultati su solidni, ali definitivno nisu spektakularni, dok je akademija, nekad davno predstavljena kao osnovni cilj Tanove investicije, skupa sa školom fudbala potpuno zapostavljena.
I takvo Sarajevo je osvojilo dvije titule, a bilo je i na pragu treće sve do ove zime. Prodajom dva najbolja igrača Amara Rahmanovića i Benjamina Tatara nastupa kolaps i Sarajevo ostaje bez titule. Oteo mu je banjalučki Borac tako što je minus 13 sa polusezone pretvorio u plus četiri za samo 12 kola.
Zašto je Sarajevo “propalo”?
Prije svega, važno je raskrinkati nekoliko teza o tome zašto je Sarajevo od ekipe kojoj se divila cijela država postalo predmetom podsmijeha čak više nego gradski rival Željezničar, koji svake sedmice ruši vlastiti rekord utakmica u nizu bez pobjede. A najsnažnija i najčešće ponavljana fraza jeste to da je Sarajevo samo sebi skočilo u stomak prodajama dva najbolja igrača. Na polusezonu je tim sa Koševa otišao sa 45 bodova, bez ijednog jedinog poraza i sa devet bodova prednosti u odnosu na prvog pratioca, ekipu Željezničara. Rahmanović je pritom u klubu proveo tri i po sezone, Tatar dvije i po sezone. Obojica su imala po po 26 godina i bili su u završnoj polusezoni svog ugovora. Sarajevo nije moglo odabrati bolji momenat za njihovu prodaju.
Priča o tome da bi Sarajevo nastavilo igrati podjednako dobro na proljeće kao što je igralo na jesen, samo da su njih dvojica ostala u klubu, potpuno je neutemeljena u stvarnosti, jer implicira da su gotovo svi preostali igrači služili kao vodonoše ovom dvojcu, što je naravno daleko od istine. Sarajevo je u 12 proljetnih kola osvojilo 14 bodova. To su brojke kakve su ostvarili i neki timovi koji se bore za opstanak. Ako neko misli da je kadar Sarajeva toliko slab bez Rahmanovića i Tatara da spada u rang ekipa koje se bore za opstanak, onda mu zaista treba ozbiljan povratak u realnost. Uostalom, niti jedan klub, pa tako ni Sarajevo, ne može tek tako zadržati igrače. Klubovi svakodnevno ostaju bez svojih najboljih fudbalera. Ne postoji bolji momenat da ih se proda od polusezone na kojoj ekipa ima plus devet bodova u odnosu na svog prvog pratioca.
Ne djeluje da je Sarajevo kadrovski loše riješilo križaljku, mada je to malo teško govoriti nakon što osvojite 17 bodova manje od tima koji će se okruniti titulom u samo 12 kola. No, u ekipi itekako ima kvaliteta na gotovo svim pozicijama i Sarajevo i dalje ima vjerovatno najširi i najbolji tim lige.
I ako iz te perspektive posmatramo sve dosad napisano, zaista nije jasno gdje leži uprava krivice na koju su navijači kivni, kao ni krivica nedavno smijenjenog sportskog direktora Emira Hadžića, koji je sastavio najjaču ekipu lige. Za početak, krivica leži upravo u činjenici da je odabrao Vinka Marinovića za trenera.
U decembru 2019. godine, iako je poraz od Željezničara znatno zakomplikovao stvari, čelnici Sarajeva imali su relativno komfornu poziciju. Smijenili su Husrefa Musemića i izazvali gnjev navijačke populacije, ali bilo im je sasvim jasno da imaju cijelu zimu da poprave stvari i da novim imenovanjem momentum utrke za naslov prvaka ponovo okrenu u željenom pravcu. I odabrali su Vinka Marinovića.
Tada još uvijek aktuelni selektor mlade reprezentacije BiH imao je reputaciju čovjeka koji je u stanju perfektno balansirati između rezultata i preferiranog stila igre. Rad u mladoj reprezentaciji predstavljao je njegov veliki plus. Sarajevo je u svakom (neuspješnom) pokušaju artikulisanja svoje vizije u centar pažnje stavlja mlade igrače.
Bahatost bez granica
Pandemija koronavirusa nije dozvolila da Marinovićev tim pokaže svoj puni potencijal. Gostujuća pobjeda u Banjaluci rezultatom 2:0 dala je naslutiti da će Sarajevo biti nesalomivo, sa najjačim kadrom lige i trenerom koji je u stanju da onesposobi svakog protivnika. Ipak, u novoj sezoni se pokazalo da stvari neće ići baš glatko. Navijače Sarajeva itekako zanima stil kojim se pobjeđuje. To se dešava naročito onda kada ekipa ima finansijsku mogućnost u odnosu na konkurente da bude i rezultatski uspješna i stilski atraktivna. A Marinovićeva ekipa iz jesenjeg dijela sezone atraktivna je bila samo onda kada je to bilo prijeko potrebno.
Teško je naći veći problem od stile igre koji nije kompatibilan sa željama navijača i identitetom kluba. Međutim, Marinoviću je problem bio i u tome što je akademiju zapostavio. Naravno, u hijerarhiji odgovornosti on je bio samo direktni izvršilac. Krivicu za uništenje nekoliko generacija mladih igrača trebali su snositi sportski direktor Emir Hadžić i uprava kluba. Oni su vukli genijalne poteze poput vraćanja Kenana Dervišagića sa posudbe iz Rudara bez da mu se da minut prilike, a istovremenog slanja Belmina Dizdarevića na posudbu na kojoj mu je bilo zagarantovano da neće braniti. O ocjenjivanju kompletnih generacija kao netalentovanih i njihovom totalno raspuštanju je suvišno i govoriti.
I ne bi navijači vjerovatno ni bili bijesni, da priča o akademiji ne pokazuje žestoku bahatost i nedostatak vizije upravljačkih struktura. Jer niko ih ne tjera da u svojim rijetkim istupima u javnosti kao centralni faktor klupskog funkcionisanja spominju akademiju, koju onda neadekvatnim planiranjem na svakom koraku polako degradiraju.
Priča o tome da je prodaja Rahmanovića i Tatara slomila šampionske ambicije Sarajeva samo daje izgovor svima koji su radili sa ostatkom ekipe za užasne poteze koje su vukli. Uz dužno poštovanje obojici pomenutih, oni su u Sarajevu ponikli u vrhunske premijerligaške igrače, ali ne radi se o fudbalerima svjetske klase.
Upravo je njihov primjer pokazatelj u čemu je Sarajevo napravilo kardinalne greške. Oni su svoju reputaciju i kvalitet izgradili i potvrdili na Koševu. Sarajevo nije dovoljno uradilo da nastavi na takav način stvarati nove kvalitetne igrače. Dovedeni su bivši mladi reprezentativci Zinedin Mustedanagić i Ivan Jukić. Oni nisu opravdali očekivanja. Za to su krivi vlastitom krivicom, ali i time što nije stvoren ambijent u kojem bi oni pružili maksimum.
Naročito se to odnosi na Mustedanagića. On je tek u finišu sezone dobio nešto više šanse za igru te je pokazao da ima određen potencijal. No, prije nego ga se otpiše, nije zgoreg podsjetiti da je baš Amar Rahmanović tokom ljeta 2018. godine bio na prekretnici te su mnogi smatrali da za njega na Koševu mjesta nema. U naredne dvije i po sezone začepio je usta i najvećim kritičarima.
Sarajevo je dakle spektakularnim potezima uspjelo sebe od šampiona države pretvoriti u šampiona podsmijeha. Uradilo je to krećući se kroz koridor kratkoročnih odluka koje su klub dovele u situaciju da plate kasne, da akademija ne proizvodi igrače, da igra dosadan i neatraktivan fudbal sa najskupljim kadrom lige, a da pritom ne uspijeva osvojiti ni premijerligaški naslov.
I uzrok svemu ovome je nevjerovatna bahatost upravljačkih struktura, koja apsolutno liči na onu iz sezone 2015/2016. Drugi ljudi vode klub, ali su današnji procesi slični ondašnjima.
Dakle, nije problem pogriješiti u izboru trenera. Problem je slijepo i tvrdoglavo podržavati nešto što ne ide, čekajući da se situacija riješi sama od sebe. Nijedan proaktivan menadžer koji ima stvarnu kontrolu nad kolektivom kojim rukovodi ne bi to sebi dopustio. No, niko koga “krasi“ bahatost neće priznati svoje greške dok ne bude prekasno.
Ista je stvar sa akademijom, koja je serijom loših odluka svedena ispod nivoa drugih timova, koji pritom nemaju dovoljno hrabrosti (ili bahatosti, kako god bolje zvuči) da svoje omladinske pogone nazovu akademijom, iako za Sarajevom ne zaostaju ni po čemu. Ni nova imenovanja u akademiji ne zvuče dobro, a za ocjenu njihovog rada svakako će biti potrebno više vremena.
Problem je i što su uništene brojne investicije kluba poput već pomenutih Mustedanagića i Jukića. O minutaži fudbalera poniklih u akademiji koji su rođeni 2000. godine i imaju 21 godinu te skupljaju prve seniorske minute, mučno je i govoriti. Sarajevo im je napravilo pravu medvjeđu uslugu kad je potpisalo ugovore sa njima. Možda nekome lijepo zvuči kada se iz kluba oglase i istaknu koliko je mladih igrača u kadru Sarajeva. Međutim, realnost je da takvi igrači minutažu nemaju i njihovim se učinkom mogu zadovoljiti samo oni koji klub prate isključivo čitajući rezultate preko nekog od mnogobrojnih servisa koji nude takvu uslugu.
Suđenje Sarajevu u finišu premijerligaške sezone bilo je u nekim momentima i skandalozno. Ipak, da su čelnici kluba stvarno vodili računa o stanju u domaćem fudbalu od početka polusezone,na isti sastanak bi klubove pozvali još nakon 21. kola Premijer lige BiH, kada je Zrinjski dobio cirkuski (ne postoji bolja riječ koja bi opisala pomenutu situaciju) crveni karton na Koševu, a Sarajevo svejedno od njega izgubilo.
Tada je međutim klub sa Koševa imao dovoljnu bodovnu zalihu da ne razmišlja o suđenju. Ne bude li Sarajevo iniciralo nove sastanke i proširenje udruženja koje je formiralo sa Veležom i Mladosti prvi dan nakon okončanja sezone, onda je jasno koji je bio cilj tog aprilskog sastanka. A koliko je urodio plodom, najbolje pokazuju sudijske odluke nakon njega.
Pandemija koronavirusa predstavlja sreću u nesreći za čelnike kluba. Poznato je da su navijači Sarajeva i ranije bili nezadovoljni pojedinim klupskim odlukama. Fudbal kakav im je ekipa servirala tokom proljeća sigurno ne bi tek tako trpili. S obzirom na način na koji nastupa, rukovodstvo Sarajeva vjerovatno nije ni svjesno kakvo je mišljenje većine navijača o njima. No, bolno triježnjenje prije ili kasnije će im uslijediti.
Ko je zaslužio titulu?
Za kraj, možda je najbolje istaći još jedan primjer bahatosti klupske uprave. Tino-Sven Sušić, vjerovatno jedan od najskupljih premijerligaških fudbalera, nalazio se u nemilosti stručnog štaba Vinka Marinovića. Počele su se pojavljivati neslužbene informacije da je problem u njegovom odnosu sa klupskim čelnicima zbog načina liječenja svoje povrede. Sličnu je situaciju imao i Đani Salčin. On je bespotrebno čekao na operaciju koljena skoro 40 dana zbog pogrešnih klupskih odluka.
Sušić je suspendovan skupa sa saigračem Aleksandrom Pejovićem. To se desilo u momentu kad je Sarajevo imalo barem nešto veće šanse za osvajanje titule nego ih sada ima. Neko je stavio privatne ratove ispred interesa kluba, jednako kako ih je stavio zimus pred prodaju Benjamina Tatara koji je na kraju prodat bez riječi hvale za sve dobro što je napravio za klub. Nekome je dakle prioritet bio da Sušića i Pejovića nauči ko je gazda u klubu, a ne da proba spasiti sezonu.
Ako su istinite priče da je Pejović klubu poslao opomenu pred tužbu zbog neisplaćenih plata, a da je zbog toga dobio suspenziju, onda se nameće samo jedan zaključak. A koliko klub ne cijeni svoje navijače i nema sa njima izgrađen odnos povjerenja, najbolje pokazuje primjer da nikada nije službeno objavljena odluka o suspenziji Sušića i Pejovića, iako je sasvim jasno da su bili odstranjeni iz ekipe uoči duela protiv Mladosti.
FK Sarajevo možda nije zaslužio da izgubi titulu na spektakularan način koji će se još godinama prepričavati. Međutim, isto tako, ni njegova uprava nije zaslužila da uz puku sreću i na autopilotu dođe do novog naslova koji bi joj vjerovatno produžio vijek trajanja. Nije nikakva umjetnost sa znatno većim budžetom od konkurencije osvajati naslove, ali zato je prava umjetnost prokockati 13 bodova prednosti. To mogu samo rijetki majstori i o njima će svjedočiti i fudbalska historija. Valjda bi toga trebao biti svjestan i Nguyen Hoai Nam, prije nego ponovo počne navijače dijeliti na prave i krive.
