Ivona Grgić, mlada bh. spisateljica, više puta nagrađivana za svoja djela, svakodnevno oduševljava svoje čitatelje zanimljivim pričama. Izuzetno je talentirana djevojka koja govori čak sedam stranih jezika. Fakultet kriminalistike završila je u Sarajevu.

Dobitnica je čak šest nagrada, a krajem prošle godine na konkursu za najbolju kratku priču/pripovijetku u 2020. godini, u okviru Književno-kulturne manifestacije “Susreti Zija Dizdarević” dobila je nagradu za priču "Na groblju".

U konkurenciji je bilo 106 priča iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Švedske, Srbije i Hrvatske, a naša Ivona dobila je drugu nagradu. Ivona nastavlja da niže i priče i uspjehe.

Na njenoj fb stranici i blogu koji vodi svakodnevno, na radost mnogobrojnih pratilaca, objavljuje svoje kratke priče s dominantnim autobiografskim elementima. Priče su obavezno popraćene zanimljivim fotografijama, koje uvijek nose simboliku povezanu s pričom. Ivona uskoro očekuje i izdanje svoje prve knjige, na kojoj je radila dvije godine.

Ovo je tek početak njenog, zasigurno, uspješnog književnog puta.

Donosimo vam još jednu njenu priču pod nazivom "Moja malenkost". Ovu priču Ivona je ispratila fotografijom starinskog lončića s kafom, postavljenim na iscjepano drvo.

Dakle, upoznajmo Ivonu Grgić!

Moja malenkost

Osjeća kako će mu se tabani prepoloviti dok stoji na sredinji ljestava. Škripanje podnica na tavanu mu vrijeđa bubne opne dok Joka vadi novo suđe iz kartonske kutije oblijepljene selotejpom. Skinula je prethodno jednu crepku i priuštila sebi snop svjetlosti za ovu rabotu. Crnu bateriju nisu mogli naći u kući, kao da ju je crna zemlja progutala.

-Koliko još ovoga ima, majku mu?

-Ja se prljam i gutam ovu prašinetinu, a ti se žališ, sramoto jedna! –goropadno dodade žena.

-Mogla si ovo lijepo staviti u vitrinu čim si dobila, ali neeee, moramo mi iz krnjavog i ulupljenog jesti do smrti. – broji gotovo sebi u njedra brkati Jovo.

-Mogla sam se ja i udat’ za drugog umjesto što trpim tvoju krnjavu volju za poslom pa…. –izađe iz tavana glas skupa sa novom turom tanjira na kojima je ležao omanji cvijet.

-Pa što nisi?

-Kažu da pravo upoznaš čovjeka tek kad s njim pojedeš pedeset kila soli, a do tad…

-Soli, baba, soli. Samo sam i jeo slano s tobom. Slatko si krila k’o guja noge i iznosila onim ženturačama koje dođu čim me isprate. Kilu šećera pošteno nisam pojeo otkako sam te oženio znači četrdeset i devet godina, ej!

Skinuli su novo suđe sa tavana, oprali vodom koja je kako stariji ovdje viču tekla iz duvara, a staro stavili u posebnu kutiju. Jovo iznese tu kutiju u dvoriše do ograde koju popravlja pa će je sutra unijeti u šupu dok napravi mjesta. Za pet dana će novo suđe opet vratiti na tavan, a staro koristiti kao i do sad.

Zagašeni kreč je bio spreman da zakreče onaj dio zida iznad šporeta što bješe pun fleka različitih veličina od iz tave pobjegle masnoće. Dolaze sutra oko pet poslije podne. Stavila je novo milje na sto, ispod i na televizor sa pozamašnom pozadinom, otpakovala vazu koju je dobila za osmi mart i u nju uvalila tri hortenzije različite boje. Pogled joj pobježe na pokućnice, skide ih brže bolje pa hiti kroz prozor. Gradska cura da vidi onoliku rupu na papuči gdje je veliki nožni prst, gluvo i ćoravo bilo – pomisli dok grlo sapire šljivovom rakicom.

Kuću je dovela koliko toliko u red, sad mora Jovu poslati u trgovinu. Štampanim slovima piše spisak –četiri vrste sjemena što ga ljudi jedu po gradu i što dođe u četvrtastim, žutim kutijama, mrki ‘ljeb što je po njemu posuto sjemena, kikiriki što se guli, pečenije košpa, kolu bez šećera i najskuplji gusti sok.

-Jel’ to on ‘ticu dovodi il’ žensku? Izvadi teletinu iz zamrzivača, napuni paprike, zakuvaj pogaču i nakrižaj paradajza.

-Šta ti znaš, Jovo? Taki ti je danas režim ishrane u gradu.

-Znam, gled’o sam ja gradske žene na televiziji, široki kukovi, struk k’o u ose…

-Tako znači? U to ti bleneš? Svi ste vi muškarci isti! Vaćaj se cegera i bez otije sjemenki mi ne idi na oči! –broji dok preko ekrana televizora navlači ono milje.

Umila je znojem okađeno lice, rastrljala prstohvat soleje u dlanovima i namazala obraze. Đavo joj ne dade mira pa nazva snajku, majku ovog unuka što dolazi sa curom i saopšti joj koga željno iščekuju čitav dan.

-Ima curu, a nije mi rekao. –prevali preko tananih usana isprovocirana svekrvinim pozivom dok suza zgamiza sa ćoška oka.

Tolike godine gradi sa djecom zdrav odnos koji se temelji na uzajamnom povjerenju, sve ono što je njoj falilo sa roditeljima, a sin joj priredi ovoliku porciju razočarenja. Njen slabi želudac poče bijesno da urliče nesposoban da preradi svekrvine riječi.

Zaustavi se crveni automobil ispred neograđenog dvorišta. Dvadestogodišnji mladić primijeti babu kako viri dok misli da niko napolju ne primjećuje klaćenje heklane, uštirkane zavjese, brže bolje izađe iz auta, potrča prema ulaznim vratima da je uzme u naručje sa praga i zavrti u krug dok joj marama ne spadne sa rijetke kose. Otvoriše se vrata, a miris dezodoransa ga zbuni i uštinu za sjećanja u koja se uselio još davno miris pogače. Baba umjesto u njega pogleda mu preko ramena i začuđeno prozbori:

– Đe?

-Đe ko?

-Pa cura, ne pravi se lud! Rek’o si da dolaziš sa curom! I materi sam ti javila.

-Nisam to rekao, majke mi.

-Ej, ne kuni se majkom kad lažeš!

-Ne lažem!

Jovo je odlučio intervenisati i uvesti ih u kuću. Stavio je kafu pazeći da se koja kapljica crne tekućine slučajno ne nađe na taze za curu okrečenom zidu. Baba se lupala u prsa, a krst na lančiću je poskakivao kao da igra kolo pod vratom. Isti mati, kako to do sad nisam vidjela, pravi me ludom… –mislila je dok se crvenilo nastanjivalo na solejom namazano lice.

-Pseto jedno, isti si svoja materešina, rek’o si lijepo –sutra u pet dolazi moja malenkost. –izbaci iz gorčinom kafe skupljenih usta.

-A lude žene, majko mila, moja malenkost znači ja! Nije to tepanje curi, jadna ne bila! Nemoj, sine, više kazivat’ te školske izraze, misli na djeda, tabani samo što mi se nisu prepolovili na ljestvama dok sam ono suđe skid’o–uključi se Jovo kojem je salo podrhtavalo na stomaku od smijeha.

Dok su se baba i djed raspravljali, radnici gradske higijene su po ljetnom rasporedu odvlačili smeće iza pet poslije podne i kada su uočili kutiju punu starog suđa u dvorištu ovdje svima poznatog dobrog Jove, uđoše u dvorište mimo protokola, iznesoše onu tešku kutiju punu starudije, utovariše je u kamion i nestadoše u prašini julskog dana.

Autor: Ivona Grgić

Pročitaj više: Tuzlanka Ivona Grgić osvojila značajno književno priznanje