Toma: Balkanski biopic na holivudski način

Piše: Sead Vegara Toma

Dvadeset i sedmi Sarajevo Film Festival okončan je u petak navečer svečanom svjetskom premijerom biografskog filma o Tomi Zdravkoviću pod nazivom Toma u režiji glumca i reditelja Dragana Bjelogrlića. Uhvatiti se u koštac sa biografijom jednog, ako ne i najvećeg jugoslavenskog boema, pjevača i tekstopisca, kompletnog autora narodne muzike, Tome Zdravkovića, za Bjelogrlića kao reditelja bio je itekakav izazov. A kao glumac, Bjelogrlić zna znanje, te se iz glumačke igre svakog od aktera ponasob vidi jasna rediteljska ruka, način na koji je usmjeravao svoje protagoniste sa jasnim i izričitim smjernicama za glumačku igru.

Toma; režija: Dragan Bjelogrlić; uloge: Milan Marić, Tamara Dragičević; 2021.

Upravo je rediteljeva prvobitna glumačka vokacija doprinijela za što jasnije, izraženije i smislenije performanse glumačkog ansambla. O toga ne samo da nema slabih ili nedovoljno dobrih performera, već su svi na nivou zadatka. Apsolutno se svi ističu podjednako. No, najbolji među jednakim jeste upravo glumac Milan Marić, koji je u performans Zdravkovića unio svu svoju dušu i glumačko umijeće, te ostvario kreaciju od koje vam zastaje dah. Glumica Tamara Dragičević, u ulozi Silvane Armenulić, pjevačice koja je zaslužna za otkriće Tome Zdravkovića i njegov proboj na estradi, kao Tomina nikad ostvarena i neprežaljena ljubav, ostala je oslikana upravo onako kako i zaslužuje, kao nedostižna muza.

Jednostavno, sve sporedne uloge, čak i epizode predstavljaju bravzurozne intrepretacije. Ono što isijava iz svakog kadra filma jeste posvećenost kompletnog tima. Kostimografi, scenografi, najsitniji detaljia produkcionog dizajna, glumačka igrae, kamere, scenarij, režija … sve je na vrhuncu zadatka, na način najboljeg holivudskog žanrovskog filma – muzičke biografije, samo sa balkanskim štihom. Kao najčišće emocije, duše (sevdaha).

Potpisnik ovih redova zna o narodnoj muzici tek toliko da su u neka doba „narodnjaci preuzeli stvar/znaju sistem i stvaraju dar-mar/rasturaju po pitanju tiraža…“ (Đ. Balašević), a sve to je prikazano u filmu Toma na način nevjerovatno kvalitetno oprobanog američkog šablona, gdje radnja filma ide nazad i naprijed u vremenu, od doba kada je Toma bio klinac i zaljubljen u Romkinju Rušku, koju su udali za drugoga, pa u prezent 1991. godine sa Tomom koji završava u bolnici, onda u prošlost na prvi susret sa Silvanom, i tako punih 140 minuta. Epsko trajanje za epsku temu i (epskog) junaka, prošarano ponegdje patetičnim scenama, ponegdje genijalnim dijalozima, istinski lirskim replikama, te scenama od kojih bi i “kamen proplakao“.

Kao i za svaki biografski film i ovdje će biti onih koji su mišljenja da je Toma više fikcija od istine. Najbolji mogući odgovor ponudio je pokojni filmski kritičar Roger Ebert govoreći da je tražiti istinu o čovjeku iz filma o njegovom životu isto kao i raspitivati se o njemu kod njegove bake. Objasnio je to Ebert na način da većina biopica, kao i većina baka, u čovjeku vide samo dobro, demoniziraju njegove neprijatelje, prelaze tiho preko njegovih indiskretnih romansi i u dramatizaciji njegovih pobjeda pojednostavljuju ih dodjeljujući najbolje uloge najinteresantnijim likovima. Toma je upravo balkanski biopic urađen na holivudski način.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Pročitajte više: Deset u pola – Sarajevo svedeno na ćevap

Pratite nas na našim stranicama na

Odgovori

Vezane vijesti

Vezane vijesti