Kada god sam nekome spremala poklon, nikad se nisam uvlačila u podrom ne bi li našla nešto novo što bi vjerovatno nekad u budućnosti bacila već sam pokušavala poklon skrojiti u skladu sa primaocem i napraviti paketić pun sitnica - zanimljive čarapice, privjesci, slatkiši, šolje, labelo, bandane, sličan onima koje smo mi dobijali poslije rata u sklopu akcije Djeca djeci.
Često se dešavalo da nisam imala novca ni za sebe pa sam znala čitavu godinu spremati poklone kupujući sitnicu po sitnicu mjesečno.
Jednom sam bila pozvana na rođendan, a slavljenik je bio osoba koja ima i preima, što mi uopšte nije išlo na ruku jer šta pokloniti nekome ko sve ima?
Rovareći po mašti pala mi je na pamet ideja da naručim duborez stare kuće slavljenika koja je srušena davno i koju imam slučajno u pozadini jedne slike.
Taj je duborez radio otac moje drugarice koji je imao razumijevanja prema mome pomršavom, studentskom novčaniku.
Kada je poklon bio gotov, oduševila sam se i bilo me sramota dati onu crkavicu za nešto ovako izvanredno lijepo. Drveni tanjir je imao otpozada limenu alkicu za okačiti na zid i posvetu, u udubljenom dijelu sprijeda izrezbarena stara kuća, taraba, čak se i trešnjevo drvo sa slike koju sam dala savršeno uklopilo.
Upakovala sam poklon u kutiju, stavila ručno isheklanu mašnu i dala slavljeniku za pedeseti rođendan.
Pošto se pokloni nisu odmah otvarali, ne znam kakva je bila reakcija na prvi pogled, ali sam vjerovala da će slavljenika preplaviti milina jer nam je više puta pričao nostalgično o mladim danima.
Sjećam se da je govorio kako je pravio frizuru zašećerenom vodom ispred ogledala mesingnog okvira veličine školske sveske koje je visilo na duvaru u trijemu, spavao na strožcu nakon prvog pijanstva i naspavao se blaženo kao ni na jednom modernom, francuskom ležaju i plakao kao godina na drvenoj verandi kada je krenuo u bijeli svijet dok se avlijom širio miris trešnje u cvatu.
Prelijepom su mi se porukom zahvalili za poklon nekoliko dana nakon rođendana pa sam vjerovala da je tanjir otišao u inostranstvo i da krasi zid penthausa u kojem je živio slavljenik sa porodicom.
U tom sam uvjerenju živjela sve dok nisam slučajno na sred buvljaka ugledala onaj tanjir kako leži na kariranoj bošči. Otkupila sam ga za dvije konvertibilne marke i čuvala godinama.
Spletom nekih čudnih okolnosti upoznala sam čovjeka koji ima muzej starina i dadoh mu ga bez naknade.
Tanjir trenutno visi na duvaru bosanske sobe i podsjeća - nekoga na prošlost, nekoga na pokojnog duborezca koji umjesto drveta danas rezbari zvjezdano nebo svojim zlatnim rukama, a mene na prazni, studentski novčanik iz kojeg od usta odvajam kako bi me život uputio na buvljak u pravo vrijeme i pokazao mi da je koverta sa novčanim sadržajem jedini idealan poklon za one koji imaju sve.
Napisala: Ivona Grgić
Pročitaj više: Ivona Grgić: Nova priča “Pujdo”
