Pročitajte još jednu zanimljivu priču Medihe Šehidić koju vam donosimo u nastavku, te kako je jedan FB komentar uništio prijateljstvo!

Tog dana smo postale prijateljice. Dugogodišnje prijateljice koje su se izvrsno nadopunjavale. Mogle o svemu… o kosmosu, o izvankosmosu, o lažima, o istinama, o ljubavi, o strahovima, o iluzijama, zabludama… Nismo uvijek imale ista mišljenja. Otvoreno smo jedna drugoj govorile: Stani, to ne može biti tako! I nastavljale dalje čak i kad ne bismo pronašle sredinu

Imala sam prijateljicu.

Upoznale smo se na socijalnoj akademiji. Kad smo se predstavljale u grupi od nas tridesetak ona je prva bila na redu. Izgovorila je svoje ime i prezime koje je završavalo na -ić. Pričala je čisto i tvrdo sa specifičnim dijalektom svojstvenom svim ljudima koji kao maternji jezik i govornu podlogu imaju neki od slavenskih jezika.

Naš mentor je tražio da se predstavimo na specifičan način: kao da neko drugi o nama priča i želi nas opisati nepoznatim ljudima.
Ne mi lično. Nego neka bliska osoba iz našeg života.
Ona je ustala i pričala o sebi kao da to priča njena majka.
Rekla je: “Ja imam dvoje djece. Sina i kćerku. Oni su blizanci. On je tako šarmantan, pametan, duhovit, snalažljiv… On je oženjen, ima porodicu, živi u Londonu i tako sam ponosna na svog sina i na to kako je uredio svoj život.
Ona je… ona je tako drugačija. Asocijalna je, neprilagodljiva, usamljena… nekada mi se čini da voli samo životinje i da nikada neće uspjeti pronaći neko ljudsko biće koje joj može značiti onoliko koliko joj znači jedna mačka i jedan pas.
Ona takođe ima porodicu. Njena porodica se sastoji od četiri mačke.

Da ima dovoljno novca ona ga ne bi potrošila tako što bi sebi olakšala život. Ona bi kupila ogromno imanje za sve napuštene pse i mačke i samo bi se time bavila. Za svoju kćerku sam uvijek samo brinula. Pitam se hoće li je ikada iko na ovom svijetu razumjeti onako kako sam to ja činila. I hoće li ikada iko shvatiti koliko se ljubavi krije u tom nesigurnom biću? Izgubljenom biću u ovom vremenu i prostoru?
To me još više brine otkako sam poginula”.

Dok je to govorila, vrtila je kažiprste svojih ruku jedan preko drugoga. I malo je zadrhtala na kraju, slegnula ramenima i sjela.

Negdje pri kraju… nakon predstavljanja naših budućih kolega, mahom Austrijanaca, došla sam i ja na red.

Rekla sam: “Ja imam dvoje djece. Sina i kćerku. On je tri godine mlađi od nje. On je tako asocijalan, neprilagodljiv, tako drugačiji. On nema porodicu… ima posao, kuću, automobil, završen fakultet i more samoće u kojoj izgleda zadovoljan. Za njega brinem oduvijek. Brinem jer je kad je prohodao imao krive noge, u predškolskom dobu je mucao, pa je… kad sam ja umrla ostao da živi kao dječačić izložen milosti i nemilosti onih oko sebe.

Ponekad se čini da ne voli ljude. Ali to se samo čini. On… on je dobar čovjek. Samo ne umije dati ono što u životu nije dobio.

Ali, ko o tome razmišlja!
A ona… ona ima porodicu. Sastoji se od nje i njene kćerke. Za nju nisam nikada nešto naročito brinula. Činilo mi se da je hrabra, duhovita, izdržljiva i racionalna. I da će se uvijek moći uhvatiti u koštac sa životom.
Kad sam umrla shvatila sam da sam griješila u svojim procjenama. I da ona nije toliko hrabra i izdržljiva koliko je nastojala biti zato što se to od nje očekivalo. Da se to samo čini. Da i ona puca po šavovima. Da i ona ima more samoće i bola koji se odavde mnogo jasnije vidi.
Sad kad sam mrtva znam da je on za kojeg sam toliko brinula bolje prošao od nje za koju, realno, nisam tako jako brinula. I kao mrtva se pitam kako jedna majka sa istim čovjekom može roditi i odgojiti takve različitosti? I kako može znati za koga treba više brinuti? Tek odavde vidim kako se tamo gdje postajemo ništa ne vidi. Ili da ništa nije onako kako se vidi!”

Ona je okrenula glavu i gledala u mene sve vrijeme. I ja sam gledala u nju. Kao da se obraćam njoj, a ne našem mentoru.
Bile smo jedine dvije osobe na -ić u cijelom prostoru. Jedine dvije koje su izabrale da ih predstavljaju umrle majke.

Ona kao žena prepakovana u tijelo jedne djevojčice. Tako je bila i obučena, baš kao djevojčica.
I ja kao djevojčica prepakovana u tijelo žene. Tako sam bila i obučena, baš kao žena.

I tako… tog dana smo postale prijateljice. Dugogodišnje prijateljice koje su se izvrsno nadopunjavale. Mogle o svemu… o kosmosu, o izvankosmosu, o lažima, o istinama, o ljubavi, o strahovima, o iluzijama, zabludama… Nismo uvijek imale ista mišljenja. Otvoreno smo jedna drugoj govorile: Stani, to ne može biti tako!

I nastavljale dalje čak i kad ne bismo pronašle sredinu.
Ona je, u međuvremenu ili nakon nekoliko godina našeg prijateljstva postala vegetarijanac.
Meni to nije smetalo. Naprotiv, divila sam joj se. S koliko se samo ljubavi, entuzijazma i volje zalagala protiv pokolja nedužnih životinja i brutaliteta koji se nad njima izvršavaju. Mnogo sam od nje naučila. Promijenila sam svoj odnos prema ishrani i upotrebi mesa u ovom svom mesožderskom životu. Ali, nisam ga prestala skroz jesti.
Govorila sam joj: Posmatraj me kao svoje mačke za koje svakodnevno kupuješ meso da bi ih prehranila. Za ishranu jedne mačke moraš takođe ubiti drugu nedužnu životinju… ribu, pticu, svejedno.
Njoj je smetalo što bilo ko na ovim svijetu jede meso. Tvrdila je da bez toga možemo preživjeti i da ima samo jedno kajanje koje glasi: zašto sam ikada pojela komadić mesa?!

Nije mogla da shvati kako neko može voljeti životinje, a jesti njihovo meso. Imala je velike sukobe zbog toga sa bratom, sa ocem, sa kolegama na poslu… a češće je, osjetila sam to, imala sukob sa sobom samom.

I onda nas je poslije toliko godina čistog prijateljstva rastavio jedan FB komentar. Njoj je ispod jednog mog teksta o nepravdi učinjenoj nad jednom nemoćnom i trudnom ženom više bilo žao trudne krave koju takođe napate, pa i ubiju, a da to nikada niko ne spomene. Nego, još mljackaju nad ukusnom kravetinom i teletinom.

Ja se nisam naljutila na nju što je to napisala, iako je bilo neumjesno. Jer sam je poznavala. Jer mi je bila prijateljica. Jer sam znala u kom pravcu ona razmišlja. I jer sam bila sigurna da to nema ništa sa mnom.

Ali, mnogi drugi ljudi koji su to pročitali mislili su da ona zaista poredi mene i kravu. Krenula je salva nekih nepotrebnih komentara koji su cijelu diskusiju odvlačili u pogrešnom smjeru. Ispalo je da me oni koji me ni ne poznaju moraju braniti od nje – koja me tako dobro poznaje.
I ja… ja sam obrisala te komentare misleći da ću nas tako obje zaštiti. Rezultat je bio da mi se ona ljutito obrati i kaže da je to kraj našeg prijateljstva.
Odgovorila sam joj da se apsolutno slažem. Jer, krava je krava, Mediha je Mediha. Prioriteti su poredani. I da se nikada neću ništa upitati po pitanju njene reakcije, ali da mi isto tako nikada neće biti jasno kad sam preskočila osjetiti taj trenutak u kojem me počela prezirati.
Eto… to mi je bilo krivo. Samo to.
Jer, nemoguće je da se to desi tako naprečac i odjednom. Postoje najave svakom kraju prijateljstva. Baš kao i svakoj ljubavi i svakom odnosu. I to pametno biće mora osjetiti na neki način. Ja nisam.

Prošle su dvije i po godine.

Za te dvije i po godine dva puta smo se srele na nekim seminarima. Pozdravile smo se. Pružile jedna drugoj ruku. Onako ovlaš. Priupitale za zdravlje kao kad sretneš znanca na pijaci. Ona je i dalje bila djevojčica, a ja žena. Pri zadnjem susretu sam joj rekla da ću postati nana. Ona meni da se raduje i da može zamisliti koliko se ja radujem.
– Lebdim! – rekoh joj.
Ja sam je pitala kako su mace.
– Odlično! – rekla je.
– A, otac?
– On je starački. Isto.

I to je bilo to.

Prije dva dana je zazvonio telefon. Broj nepoznat. Javila sam se.

– Ja sam! – rekla je.
– Ti si! – jedva promrmljah.
– Znaš… čula sam. Znam šta ti se desilo i kroz šta prolaziš. Boli me. Jako me boli. Neću slagati ako ti kažem da sam milion puta pomislila na tebe i molila Boga da ti pomogne i da se izbaviš. Raspitivala sam se. Ali, nisam znala kako ćeš reagovati ako ti se javim. Možeš mi sada spustiti slušalicu, s potpunim pravom. Možeš šta hoćeš, ali ja ne mogu izdržati da ti se ne javim i ne kažem da me boli tvoj bol i da mi nije svejedno… i da ti se izvinim. Bila sam kreten. I znala sam da sam ispala kreten već sljedeći dan, ali šta onda… Ja stalno mislim na tebe i ne mogu povezati i ne mogu…

I dok je ona pričala, ja sam ovamo drhtala. Shvatila sam da je, ustvari, ona ta izdržljiva i hrabra, a ja ona o kojoj se trebalo brinuti.

Da sam ja ta pogubljena djevojčica koja je našla utočište u bolesti, a da se ona sa svojim problemom bori hrabrije.

Da ništa nije onako kako se vidi. Da ona ima hrabrosti da prizna svoju grešku. Pa, makar i poslije dvije i po godine.
Ja nemam. Ja puštam da me i greška pojede.

– Falila si mi u ovom životu! – rekoh joj nakon njenog monologa.
– Plačem! – reče – Ti si meni skinula sada stijenu sa srca. Jer ja tako želim da ti budeš dobro.
– Ali, ja to znam! – rekoh.

Juče smo popile kafu na našem mjestu. Ponekad bih ja tu popila kafu i sama. Ponekad sam razmišljala kako je sve glupo i kako ja, da me neko upita, zašto nas dvije nismo u kontaktu ne bih znala objasniti: Zašto?!
Ili da bi me bilo stid reći da nam je prijateljstvo raspičio jedan FB komentar u kojem je bila važnija trudna krava od trudne žene.

Ona je opet zavrtila prstima i rekla:
– Kako sam egoistična bila! Kako sam brutalna bila… a, znala sam. Za dva dana sam znala da si nas samo htjela obje zaštiti.
– Slab sam ja zaštitar – rekoh – Ja sam ti više ovako za praviti pizdarije na milion načina. Onako kako to inače čine oni “šarmantni, pametni, duhoviti i snalažljivi”.

– Kako su ti mace? – upitah.
– Kako si ti? – upita me.

I onda smo se zagrlile. U ovom mom novom životu.
Ja sam drhtala kao djevojčica, a ona je stajala ispred mene kao žena.

Piše: Mediha Šehidić

Pročitaj više: Mediha Šehidić: “Opet ću im kazati da postim tamo gdje je najteže”

komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar