Mediha Šehidić , 5. septembar 2017.

Donedavno sam mislila da o bolestima i smrti sve znam. Ali, da je to nešto što mi ne pripada. Jer sam mlada i životna… i jer sam zdrava.

Zovem se Mediha. Imam 52 godine. Već 22 godine živim i radim u Beču. Po zanimanju sam socijalna radnica. Radim u jednom imigracijskom centru.

Bračni status:  razvedena.

Ali, živim kao ‚najudanija‘ žena na svijetu. O razvodu braka ne pričam. Ne umijem.

Razvela sam se prije pet godina nakon trideset godina braka. Teškog braka, ako se takve institucije uopće mogu i smiju vagati.

To što sam poživjela tri desetljeća u tom „naguravanju“ od braka, pa što ne reći i trpljenju – moja je krivica. Htjela sam biti udana žena. I da imam obitelj. I da mi dijete ima oca u kući, a ne negdje tamo, kod nekog ili kao što sam ja imala svoga – na groblju.

Naravno da je to glupost. Poznajem mnogo „živih“ očeva koji se ponašaju kao da su na groblju. I koji ničim nisu zaslužili da to budu, da se tako zovu. I mnogo onih koji djeci „s groblja“ pruže više, čak i ako su ih sasvim kratko pratili u životu.

Jednog sam dana samo podigla bijelu zastavicu i okrenula se na peti. Poderala sam trideset godina tihe patnje osjećajući da sam živeći život onako kako to drugi žele – bez podrške, bez pažnje, bez razumijevanja, a u pukom podrazumijevanju, protratila i izgubila sebe.

Definitivno sam izgubila sebe, svoje potrebe, svoje želje, svoj jezik, svoj humor, svoj urođeni hedonizam i svašta nešto još.

Ono što sam od iskona bila po svojoj prirodi i uvjerenju nije bilo nešto što se cijenilo u okruženju iz kojeg sam ponikla i u kojem sam se desetljećima kretala. Umjesto da to shvatim na vrijeme i oslobodim sebe takvog jarma, pokušala sam se prilagoditi i prihvatiti.

“Donedavno sam mislila da o bolestima sve znam. I da o smrti sve znam. Ali, da je to nešto što meni ne pripada u cijelosti. Jer sam mlada, jer sam životna… i jer sam zdrava.”

Pokušala sam promijeniti iskonski dio sebe radi dopadanja onome što mi se ne dopada. Nešto kao zapečaćena sudbina tradicionalne balkanske žene.

Jednog sam se dana počela gušiti, počelo me sve boljeti, prestala sam primjećivati godišnja doba, ustajala sam i spremala se na posao misleći samo kako ću odmah kad „to“  završim doći kući i leći.  

I zaista… tako je nekako i bilo.

Mislim da sam, posebno posljednjih deset godina života, „prespavala“. Nekim polusnom. Niti sam spavala, niti sam bila budna. Bio je to moj bijeg od spoznaje, od svakodnevice, od onoga što nisam htjela nazvati svojim pravim imenom.

Moj posao je težak. Svaki dan slušam samo teške ljudske priče. Ljudi, koji se u ovoj zemlji mahom zovu emigranti, dolaze i traže pomoć. Razne vrsti pomoći. Najčešće ulaze govoreći:

– Dobar dan! Imam jedan problem.

Kad počnem slušati shvatim da imaju sto i jedan problem. I da se vrte u začaranom krugu problema iz kojih nema izlaza. Pravni problemi povlače novčane, novčani pravne, a svi zajedno obiteljske i socijalne… i na koncu, zdravstvene. Dužničko ropstvo. Ekonomsko ropstvo. Pravno ropstvo. Obiteljsko ropstvo. Neki će dodati i moralno… Iako, ni u jednom ropstvu nema morala. Postoje samo obmane, laži, uvjetovanost i sila.

Nekada sam slušala žene koje sjede ispred mene i pričaju svoju priču misleći da sam iskočila iz svoje kože i da na stolici preko puta sebe sjedim upravo ja.

Nisam imala pravnih i novčanih problema kao većina njih. Radila sam previše. Imam 33 godine radnog staža iza sebe, bez pauze, i neki skromno solidan život. Sama plaćam svoje račune i sama sebe oblačim, obuvam, hranim. U odnosu na većinu žena koje sam slušala godinama, i kojima sam nastojala pomoći kako znam i umijem, bila sam u prednosti – potpuno neovisna od drugih. Mogla sam preživjeti sama. Realno sam to i činila oduvijek. Od petnaeste godine svog života.

A  opet sam dozvolila sebi da se pretvorim u čistu funkciju i da se podrazumijevam svugdje gdje postojim.

Podrazumijevalo se i da prihvaćam neprihvatljivo, da opraštam, da odlazim od sebe, da uvijek tražim opravdanje za tuđe loše postupke prema meni, da analiziram i da se prvo upitam: A, što ga/je navelo da tako reagira?! Događalo se da se zadovoljim restlovima nekih poluemocija govoreći: – Nitko ti ne može dati ono što nema u sebi.

Shvaćala sam da se nalazim, točnije da živim u rascjepu, baš kao i mnoge žene danas. A rascjep… to je ona rupa ili linija koja razdvaja ono što jesam od onoga što moram biti. Ili što se od mene očekuje. Shvaćala sam da je ta „rupa“ nešto kao spilja puna mraka, puna straha i puna tjeskobe.

I shvatila sam da je skoro cijeli moj život stao u tu rupu. Ponekad bih provirila napolje, ugledala svjetlost, uplašila se i brže bolje vratila tamo gdje najbolje funkcioniram: u svoj mrak!

U trinaestoj godini života ostala sam bez oca. Umro je iznenada od akutne leukemije. U roku od  sedam dana. Jednostavno nestao. Toliko brzo se sve odvijalo da moj dječji mozak nikada nije mogao povezati smrt uz očev lik. Meni se činilo da mi je netko oca iz života izbrisao gumicom. Ima te – pa te nema.

Toj trinaestogodišnjoj djevojčici otac je bio utočište, štit, podloga… Nešto kao identifikacijska karta.

Moj tata! Koljeno za ljuljanje, grudi za spavanje, ruka u kosi, pogled koji mi iza leđa majke odobrava ono što mi ona brani i škrti osmijeh pun nekog ponosa što sam takva nikakva baš njegova djevojčica.

Moj tata nije zahtijevao. On je prihvaćao.

Tu osobinu mi je ostavio u amanet. I boju očiju… i oblik lica, migrenu i svašta nešto još.

Onda je samo umro. Majka je već tada bolovala od raka dojke. Ležala je na onkološkom odjelu koševske bolnice u Sarajevu. Prolazila je kroz torturu zračenja nakon odstranjene desne dojke.

I tako… dok se majka liječila od raka brat i ja samo izgubili oca koji je ostao paziti na nas „dok mama ne ozdravi“.

Iz bolnice nam se nije vratila zdrava nego s teškim metastazama u kostima… tek da sahrani svog supruga. Od tada nikada više nije ustala na svoje noge. Očeva smrt presjekla je njen oporavak ili produžetak života za nekoliko godina, pa možda i desetljeće. Poslije tog šoka put oporavka jednostavno nije bio moguć. Moja majka umrla je onoga dana kada se iz bolnice vratila kući i suočila s pogledom svoje dvoje isprepadane djece koju nije imala kome ostaviti.

Živjela je, poslije očeve smrti, točno tri godine i tri mjeseca. Ne, nije živjela. Ona je egzistirala kao tanki sivo-žuti list na jednom zelenom kauču dok su svi oko nje čekali da umre. Mi djeca to nismo znali. Čak i onda kada je ta gospođa Smrt postala stalni član našeg domaćinstva, mislili smo da to nije kraj. Onaj stvarni kraj. I da će se majka izvući.

Nakon tri godine neprospavanih noći, okretanja i prevrtanja, analgetika i narkotika, infuzija, tuta, onkologija raznih, krikova bola i nemoći, našeg straha i očaja… majka je ispustila dušu na mojim dječjim rukama.

Bilo mi je petnaest godina.

Ostala sam sama s mlađim bratom u kući. Živjeli smo sami, odgojili smo se sami, školovali smo se sami.

Donedavno sam mislila da o bolestima sve znam. I da o smrti sve znam.

Ali, da je to nešto što meni ne pripada u cijelosti. Jer sam mlada, jer sam životna… i jer sam zdrava. Čak ni svega onoga što mi je ostavljeno u amanet nakon kompletne dječje patnje nisam dugo bila svjesna.

Ja sam taj teret jednostavno preuzela šuteći i ne govoreći o njemu. Učinila sam ga nevidljivim dijelom sebe. Željela sam da me ne prepoznaju po tome i da prestanu već jednom upirati prstom u mene, govoreći: To je ona… bez roditelja. Siroče! Ona kojoj nema tko otići na roditeljski sastanak! Skuhati ručak. Raširiti ruke.

Imala sam ja i drugih osobina i osjećanja vrijednih pažnje. I trudila sam se da me po njima cijene ili ne cijene.

Drugi dio uskoro....

Pročitaj više: Mediha Šehidić “Brodska cesta bb”: Nevjerovatne priče koje će vas ostaviti bez daha!

Izvor: nismosame.com