Mediha Šehidić

Kao novorođenčad spavamo 18 sati dnevno, kasnije sve manje, pokrećući se sve više, da bismo kao zreli ljudi zapatili od nesanice i počeli se umrtvljavati sedativima. 

Od čovjeka se očekuje da bude aktivan i u vječitom pokretu što je dobro, što je zdravo, što vodi ka napretku u društvu. Doduše, postoje i neosporivi dokazi da bi za naš prosperitet i uzlet bilo mnogo pametnije i bolje da su neki „djelatnici“ odustali od svojih ideja, angažmana i radnji, da su ih jednostavno prespavali, poput novorođenih beba. Ili da su pri tome bivali istočnjački melanholični i usporeni kad već nije bilo nikoga da im (kao u onom vicu iz Audicije) odozgo ili odozdo, na vrijeme izda naredbu: “Haso, nahrani kerove i ništa ne diraj!” Ali, Bože moj, kako bi se znalo za Hasu da nije samovoljno pipkao i tipkao po kosmosu.

Sve je samo montaža i šminka

Što se više kreće i djeluje, čovjek postaje sve sposobniji da podnosi svoje okruženja onakvo kakvo mu je ponuđeno, kakvo ga je strefilo i kakvo je izabrao, ako je izbor bio moguć. Uz razvijanje sposobnosti da podnese sve oko sebe, čovjek često postane nesposoban da podnese sebe lično. Sebe u sebi. Zato i reaguje burnim odbrambenim reakcijama. Nesposobni da izdrže sebe, ljudi na usamljenost i prinudnu izolaciju reaguju razdražljivo, agresivno, distancirano, kompulzivno, nedodirljivo i samopravedno. 

Kroz život nam se svakodnevno nude prilike za kritičku samorefleksiju, ali takvu ponudu pokretni čovjek današnjice naviknut na “party kretanja i dešavanja” skoro nikada ne uzima u obzir kao soluciju i mogućnost osvještenja i smirivanja sebe u sebi.

Iako se čini da ljudi danas više nego ikada rade na sebi i po sebi, da su dotakli dubinu i srž, u svakoj kriznoj situaciji  brzo se ustanovi kako je sve to samo montaža i šminka.

Čemu teži aktivan čovjek danas? Čini se svemu, samo ne povratku sebi. Čovjek treba nastavak “party-ja” u kojem može živjeti nametnuti mu patopsihološki hiperaktivitet. Čini sve kao da teži prezaposlenosti, shopingu, kafani, buki, nedostatku mjesta u sredstvima javnog prevoza, zastoju na putu zbog gužve, trčanju kroz aerodromske hale, čekanju na kasi, dozivanju konobara, nervozi zbog loše usluge, napetosti zbog rezultata utakmice i zaokružene kombinacije pod brojem pet… čini se kao su gužva i stres prvo i osnovno mjerilo normalnog života.

Čovjek danas ima svega mnogo, a vremena sve manje, jer mu je i bez njegove volje pošlo za rukom da usvoji „sreću po propisu“ i standardu društva u kojem živi, sve zasnovano na jeftinim obećanjima i zadržavanju vlastite zona komfora u apsolutizmu moderne tjeskobe.

Stanje tjeskobe i duhovne paralize

Predprosvjetitelji i prosvjetitelji su od pamtivijeka težili ka svijetu u kojem će nastupiti pomirenje ovozemaljskih suprotnosti, stapanje različitosti i mir za čovjeka. Što više odmičemo, postaje nam jasnije da pomirenja i stapanja u kosmosu nema i ne može biti, a nema ga zato što čovjek nije u stanju da bude pomiren sa sobom. On treba što više opštih mjesta, opštih ljudi, opštih pripadanja i opštih pravila o sreći.

Čovjek u zatvorenom prostoru nije prikladan za vođenje korporacija, za upravljanje projektima, ne može se integrirati u horde veselih potrošača, ne može učestvovati u javnom i kulturnom životu, ne može biti prezentan onako kako to norme vidljivosti i uspjeha nalažu.

Čovjek u prisilno stečenoj hiperaktivnosti nauči da se opija napitkom novog, brzog i površnog, da diskredituje usporenost, melanholiju, tugu i bol, da poraze i slabosti pripisuje disidentima i nesposobnjavkovićima; onima koji kao svijet vuku nadole, dok ga on kao vuče nagore.

I zato svaki put kad zemlja zastane na trenutak, kad ostanemo bez uhodane dinamike i novosti onako kako smo na njih navikli, kad izostane usklađivanje sa onim izvana i lakonska utjeha za boljim sutra, kad se moramo družiti sami sa sobom, mnogo ljudi se izobliči i uskoči u stanje tjeskobe i duhovne paralize.

Propisano i nametnuto mirovanje lišava nas (posebno zapadnjački orijentirana društva) ustaljenih i ideološki opojnih droga, suočava čovjeka i sa mogućnošću da smetnja u distribuciji potrebnih mu “narkotika” u skoroj budućnosti neće biti otklonjena, već da kao takva može postati neizostavni dio naše stvarnosti.

I kako onda, pod takvom prijetnjom, da živi potrošač i sudionik na tržištu, mali čovjek koji je prihvatio da mora biti redovno ažuriran, napredan, znatiželjan i suočen s budućnošću na koju kao ima veliki uticaj?!

Gušenje modernog čovjeka

Ono što čovjek, bez obzira na silna iskustva (društvena, tuđa i svoja) teško shvata i osviješćuje jeste činjenica da on u svakom kosmičkom projektu ostaje poslužitelj koji gura tuđi traktor sa unaprijed utvrđenom deponijom i rješenjima, da u događaje može uranjati samo onoliko koliko mu to vrhovnici dozvole i da je još davno čipovan tako što mu za sreću treba najnovija roba široke potrošnje.

S takvim čipom u sebi ljudi danas ne mogu živjeti bez nametnute dinamike, jer da mogu bilo bi im sasvim dovoljno to što imaju krov nad glavom, porodicu, mogućnost da prežive i prošetaju po livadi. Pa ipak, porodica i krov nad glavom, u krizama poput ove – koronarne, modernog čovjeka guše, jer u tom prostoru nema ništa novo, nema sinergije, nema interakcije, nema izazova i „utjehe za ljepše sutra“. Zato panika, tjeskoba i konsolidacija sa kolektivom izvana, ma kakav on bio.

Prisilno gurnut u „mir“ kojem kao teži u svojim životnim trkama, pokazuje se da čovjek danas sa mirom ne može mnogo započeti.

Prevazišli smo melanholiju i razgovore sa sobom, tišinu i usku diobu prostora, jer u zapadnjački okrenutim kulturama to je odavno rabota za dangube, luđake i ezoterike.

 Ovakva stanja i vremena, ukazuju da je upravo “melanholična nesposobnost i usporenost modernog  čovjeka” možda najveća slabost današnjeg društva, gledajući sa čisto ljudskog apsekta. 

Napokon malo mira u svijetu (pa makar i prinudnog) i mi mislimo da je to najveća strahota koja nam se mogla desiti. Ne rovimo po sebi dokazanim i postojećim, jer to jednostavno nismo u stanju. Rovimo po nedokazanim teorijama zavjere. Tako je lakše, jer je to izvan nas. Peremo ruke i strijepimo od čipovanja zaboravljajući da je dužina života svakome od nas čipovana već… začećem i udisanjem prvog daha u prostoru na koji smo rođenjem spušteni.

Napisala: Mediha Šehidić

Izvor: Al Jazeera

Pročitaj više: Mediha Šehidić: “Opet ću im kazati da postim tamo gdje je najteže”