A da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva vjerojatno bi bila posve drukčija
Legendarni komandant Dragan Vikić (61), poznati karatist u vrijeme Jugoslavije, zapovjednik Specijalne jedinice MUP-a BiH početkom rata, čovjek koji se suprotstavio napadima velikosrpske JNA na Sarajevo našao se na optuženičkoj klupi, ali je Sud BiH danas izrekao oslobađajuću presudu.
A da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva vjerojatno bi bila posve drukčija.
Pa ko je, zapravo, Dragan Vikić, opjevani heroj Sarajeva?
No, ko je Dragan Vikić. S očeve strane Vikić je porijeklom iz Kreševa, a na Mati Vikiću, dedi Dragana Vikića, još uvijek se vode zemljišne parcele u Tarčinu. Vikićev otac Anto rođen je 1905. godine. Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je radio u drvnoj industriji za Italijane.
Slovio je za jednog od najboljih inženjera. U Drugom svjetskom ratu, 1942. Vikićev otac otišao je u partizane. Nakon rata zaposlio se u Šipadu, međutim, nije mogao napredovati jer je odbijao članstvo u Partiji. Umro je 1977. godine. Majka mu je rođena Zagrepčanka, završila je Ekonomsku školu i radila je u nekadašnjoj Veleformaciji. Umrla je 1986. godine.
Osvajao zlato za državu
Roditelji su Dragana Vikića dobili relativno kasno, rođen je 1955. godine, a kršten u sarajevskoj katedrali u oktobru 1955. Vikić ima dvije sestre. Starija je umrla, a mlađa živi u Sarajevu. Odrasli su na Vasinu Hanu, iznad Vratnika, na dva kilometra od Baščaršije, gdje je živjelo nacionalno izmiješano stanovništvo: Muslimani, Srbi, Hrvati, Slovenci.
Vikić je studirao na Fakultetu za fizičku kulturu (DIF) i trenirao u karate-klubu Bosna. Karateom se počeo baviti slučajno, a stipendiju republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) dobio kao državni reprezentativac. Budući da je bio stipendist, rečeno mu je vrlo izravno da se mora upisati u Partiju.
Bio je 15 godina aktivan kao karatista, od toga je sedam godina nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, od 1977. do 1984. Kao sportaš bio je poznati majstor karatea, 5. dan. Osvajao je državna prvenstva i medalje za reprezentaciju. Prvu zlatnu medalju za Jugoslaviju osvojio je 1978. u Beogradu, potom u Briselu.
Počeo raditi kao profesor
Poslije završetka fakulteta počeo je raditi kao profesor u policijskoj (milicijskoj) školi na Vracama u Sarajevu. Nakon završetka studija otišao je na odsluženje vojnog roka u Pančevo, kao diverzant.
Svih 12 mjeseci imao je tešku obuku, nije mu bilo dopušteno trenirati u karataškom klubu u Pančevu. Po povratku iz vojske još se tri godine bavio karateom. Trenirao je minimalno dva puta dnevno jer, prema njegovu mišljenju, "jednim treningom dnevno ne možeš ništa".
Nakon Titove smrti, najprije se na saveznoj, a potom 1982. i na republičkim razinama formiraju specijalne postrojbe MUP-a. Specijalci su se u Sarajevu okupili u februaru 1982., a Vikić im se priključio po povratku iz vojske.
Godine 1988. bio je zapovjednik bataljona (bojne) specijalne policije na Kosovu. Bataljon je imao tri čete (satnije), dvije iz BiH i jednu iz Slovenije. Nakon smjene u trajanju od 50 dana Slovenci više nisu odlazili na Kosovo.
– Mi smo sve građane dolje na Kosovu tretirali isto. Sjećam se nekih Srba i njihovih negodovanja na punktovima: "Što ste mene zaustavili, ja sam Srbin?" Dolje se osjetilo da se nešto događa, pogotovo u jedinicama koje su dolazile iz Srbije, Makedonije i Crne Gore.
To sam ja osjetio i u vojsci kad smo bili na logorovanju u Šumadiji – prisjetio se jedne prilike Vikić.
Među zapovjednim kadrom u policiji, pa i u MUP-u BiH, osjetilo se "komešanje" tek nakon Miloševićevog govora na Gazimestanu 1989. godine. Srbi su, naime, i u BiH počeli s pripremama za rat puno prije i planski. U to vrijeme Specijalna jedinica MUP-a Sarajevo, kojom je zapovijedao Vikić, počinje u BiH presretati vojne kamione s oružjem zbog čega je kazneno prijavljivan. JNA je, naime, već dijelila oružje Srbima po BiH. Tako je specijalna policija jednom zaustavila puna četiri TAM-a s 1113 pušaka.
Vozači tih kamiona bili su odjeveni kao noćni čuvari. Imali su izgovor da je riječ o vojnom konvoju za Visoko.
– Visoko je imao garnizon od nekih 50 vojnika. Šta će tamo 1113 pušaka? Znači, to je išlo za Knin – govorio je Vikić.
Od tog trenutka Vikić se zamjerio JNA. Kako je policija presrela jedan kamion s oružjem koji se nije htio zaustaviti i koji je odvezen put Bileće, Vikić je 30. aprila 1991. dobio težak zadatak. S policijskim konvojem preko Foče, Tjentišta i Gackog otišao je prema vojarni u Bileći. U Gackom je sreo zapovjednika policijske postaje Ratka Popovića.
Umalo stradao u Gackom
Na tom putu zamalo da nije došlo do krvoprolića. Vikića i njegove specijalce u Gackom i Bileći dočekalo je 50 hiljada razjarenih Srba. Nekako se izvukao, ali oružje nije vratio. Štaviše, Srbi su ga ucijenili da ostavi sve, cijeli policijski konvoj s vozilima i oružjem, i da se tako vrati u Sarajevo. Međutim, Vikić je to odbio i pod cijenu da svi njegovi specijalci izginu.
Pa ipak, policija u BiH do kraja 1991. ostala je "jedinstvena", ma što to značilo. Tako je bilo sve do prvih barikada koje su Srbi postavili 1. marta 1992., dan nakon referenduma o nezavisnosti BiH kojem su se Srbi protivili. Bila je to uvertira u krvavi rat, a položaj specijalne postrojbe MUP-a bio je takav da je samo ministar obrane mogao narediti njezino djelovanje. Međutim, takvog naloga od ministra Delimustafića nije bilo. Sarajevska policija i njezin zapovjednik Kemal Šahović također nisu reagirali i uklonili prve barikade. Uklonili su ih građani. Događaji su se počeli strahovito brzo odvijati.
IZVOR: AVAZ
