Evo šta se Ericu Claptonu dogodilo nako što je primio drugu dozu vakcine!

Iako britanska vlada inzistira na tome da je vakcina"sigurno za sve", 76-godišnja legenda sad smatra kako se nije trebao vakcinisati, jer sada pati od periferne neuropatije, loše funkcije perifernih živaca, bolesti koja može prekinuti osjet, mišićnu aktivnost ili funkciju unutarnjih organa.

Pročitajte njegov intervju:

„Ja sam Eric Clepton, muzičar. Ovdje sam kako bih odgovorio na neka pitanja.

Trik koji su primjenili u svojoj propagandi, bio je učiniti vas odgovornim za živote drugih ljudi, tako da mogu biti označeni kao ubojice, u šta bi ljudi zaista i povjerovali. To je moćno i jako pametno izvedeno.

Kada su počeli govoriti o uvođenju vakcinisanja, ponovo sam namirisao prevaru, upravo zbog načina na koji je to nametnuto u fokus. Tu utrku koja se pretvorila u politički i nacionalni problem i pomislio sam, evo ga opet isto staro sra*e. Ali dijagnozticiran mi je emfizem prije par godina, zbog čega spadam u prilično ranjuvu grupu. Pri tome imam 76 godina i ako postoji tako nešto; a nismo znali nikoga u susjedstvu, čak ni posredne poznanike...

Bilo nas je jako malo, ali trebao sam se vakcinisati, zbog svoje djece, jer ne želim da se srušim mrtav ispred njih, ne želim da me izgube niti da ja njih izgubim, sve te ljudske prirodne reakcije.

Potom sam se prijavio i dobio obavjiest da dođem na vakcinaciju. Odabrao sam AstraZenecu, jer je osmišljeno na Oxfordu (smijeh). Bio sam prilično naivan!

Također sam čuo da je ta vakcina razvijena tradicionalnom metodologijom. I tako sam se vakcinisao i dobio malu zelenu karticu, poput one za biblioteku, i pomislio sada ću moći da je pokažem kada budem ulazio u avion (smijeh). Bilo je mnogo takvih smiješnih stvari a kroz nekoliko sati drhtao sam poput lista.

Otišao sam rano u krevet i nisam se mogao zagrijati. Upitao sam se imam li temperaturu?

Gorio sam i preznojavao se, potom mi je bilo hladno..
Bio sam gotovo bez svijesti oko sedmicu dana.

Pripremao sam se za projekat gdje sam trebao svirati akustičnu gitaru s još nekoliko muzičara.

Željeli smo to snimiti.

Ta sedmica me dotukla. Morao sam započeti od nule. Bio sam dobro, ali ispod očekivanog, jer me onesposobilo profesionalno. To me uplašilo nasmrt jer nisam znao koliko će to trajati.

Tada sam ozbiljno počeo istraživati tematiku. Otprilike u to vrijeme, sreo sam jednog poznanika i razmjenili smo brojeve telefona.

Bio je u Telegramu, pa sam ga kontaktirao i rekao mi je za jedan ondašnji kanal na kojem mogu pronaći puno informacija i podrške.

Tako sam se prijavio na kanal. To je kanal Robina Monottija i namjenjen je bilo kome ko ima nedoumice kao ja, traži podršku.

Osjećao sam se jako usamljeno do tog trenutka. Zapravo nisam mogao razgovarati sa svojom porodicom i svojom djecom adolescentima, koji su se ponašali kao da im je mozak ispran.

Mnogi su tu podržavali, npr. na ranijim skupovima podrške.

Zapravo tada sam prvi put vidio svoju djecu kako se srčano zalažu za nešto, što mi je bilo sjajno, ali osjećao sam se izopćeno.

Svugdje me pratio osjećaj otuđenosti, jer sam imao drugačije poglede na to.

Trudio sam se držati jezik za zubima i usrdno sam pratio taj kanal i postajalo mi je sve jasnije da se nisam trebao vakcinisati tom 1. dozom, ali ponuđena mi je i druga, a sebe sam u pitao u čemu je poenta ako sada odustaneš?

Tako sam se vakcinisao i drugom dozom i tada je postalo jako loše. Unutar otprilike sedam dana otkazale su mi ruke. Patio sam od tkz. periferne neuropatije, što je zapravo bol usljed oštećenje živaca, uz utrnulost ili osjećaj bockanja.

Govore da je to progresivno i neizlječivo stanje, pa sam očekivao da će biti podnošljivo i da će se postepeno pogoršavati kako budem stario u 80-tim, ali da će se uvijek moći smiriti ledenim oblogom.

Međutim došlo je do iznenadnog pogoršanja, na skali od 10, sa 3 na 8 ili 9. Agonija i hronična bol.

Zastrašujuće je znati da ništa neće djelovati, da nema lijeka koji vam može pomoći. A najgore je to što ne znate kada će početi i kada će prestati. Tako da me je to najviše plašilo u medicinskom smislu.

I još uvijek me plaši jer imam dogovorene koncerte i snimanja, a nisam u stanju svirati giotaru.

Nije zabavno, odložim je sa strane dok ne odem u krevet. Popijem tablete za spavanje, jer ne mogu spavati od bolova, a to nije život za poželjeti. Ali sve to nije samo posljedica vakcinacije, ali ono što mi je još jednom poremetilo imuni sistem još uvijek traje. Zatim sam o ljudima koji su imali nuspojave pronašao puno dokaza da je oštećenje imunog sistema jedno od nuspojava.“

Da li biste rekli da ste predhodno bili upoznati s tim rizicima?

„O Bože, ne! Nisam znao ni da postoji sistem za prijavu štetnih posljedica vakcinacije. Nisam znao za to. Moj doktor ovdje u Londonu mi je rekao, jer sam se morao vakcinisati u NHS-u, da je to bila zadaća njihovog doktora, kojeg također poznajem jako dugo. Ali on mi nije rekao ništa. Dali su mi letak prije prve vakcine, kojeg nisam ni pogledao, ali nisu mi rekli ništa o mogućim nuspojavama.

Kažu vam da biste mogli osjećati laganu upalicu i da se malo odmarate, ali rekli su mi da je vakcina sigurna.

Znate, učinkovito i sigurno!

Nazvao sam svog doktora iz NHS-u nakon druge vakcine i rekao mu kako mi je rečeno da postoji takav sistem gdje se mogu žaliti na štetne posljedice, što mi je i potvrdio, ali tek na moj upit.

Rekao mi je da će se popuniti izvještaj, ali ja ga nikada nisam vidio. To očito ostaje kod doktora, ali nisam znao da javnost nije upoznata s tim.

Nisam mogao koristiti ruke otprilike tri sedmice, pa sam mislio da sam stvarno u nevolji. Otprilike tada Robin Monotti pozvao me da govorim o tome. Bilo mi je lako pristati na to , jer sam do tada konačno uvido da nisam jedini koji pati od štetnih posljedica.

Znate ne smijem dodirnuti ništa ni hladno ni vruće bez rukavica inače mi ruke počnu gorjeti i to traje čitav dan.

Imam koncerte na jesen. Znam da bi mi možda mogao pomoći vitamin D, ali tu gotovo nema pomoći, osim biti stvarno pažljiv.

To je moje iskustvo nakon druge vakcine. Nakon toga, otišao sam prilično brzo svom doktoru i rekao mu da se ne smijem više vakcinisati, jer ne znam šta bi mi se moglo dogoditi.

Pročitao sam i čuo da vjerovatno pripremaju dopunske vakcine na jesen. Zatražio sam od njega potvrdu da sam alergičan i da se ne smijem vakcinisati. Imam je u ruksaku, ne znam gdje će me ovo odvesti, ali zapravo prava poenta ovoga što mi se dogodilo je što sam trebao spoznati ranije da najviše vjerujem u slobodu govora i kretanja, izbor kretanja,život, ljubav, dobrotu. I uz svu tu izloženost polarizaciji politike, medicine i nauke bilo mi je vrlo teško ostati neutralan, jer sa vidio prezir i podcjenjivanje s obje strane. Uhvaćen sam u žestoku unakrsnu vatru. Zapravo se ne osjećam dovoljno obrazovanim da bih znao dovoljno obilo kojem od tih područja. Danas govorim u ime ljudi poput mene koji su možda zbunjeni i trebaju čuti kako neko govori o tome s ljudskog gledišta bez osude.

Kada imam koncert moram znati npr. sviram li publici koja me podržava ili osuđuje.

Ne mogu svirati samo onima vakcina pasošima ili samo onima koji su protiv vakcinisanja.

Treba postojati način za okupljanje ljudi. Vjerujem da muzika to može, ali na duge staze što je možda dobro. Vjerujem da još uvijek imamo vremena za udruživanje.

I ja bih volio biti neustrašiv, ali nisam. Zapravo sam podlegao tjeskobnom sindromu i to ozboljno, ali ne toliko kao prije 2-3 sedmice, kada sam pobožno pratio vijesti i nastojao pronaći nekoga ko govori jezikom s kojim se mogu poistovjetiti. Sada sam prestao gledati televiziju.

Pitao sam svog prijatelja koji je doktor misli li da će ova vakcina ikada biti obavezna,na št ami je on odgovorio – To je smiješno, smiješno. Nikada to ne bi mogli uvesti-

Imam čudan osjećaj, malo pomalo je tu, I vidite poznate osobe iz etničkih manjina koji ciljaju na osjećaj krivnje u svojim vlastitim zajednicama. To mi je slomilo srce i prokleto razljutilo. To je loše, loše i vrlo mračno. To je zapravo viktimizacija.

Stalno čitam 1984. od samoga početka ovoga, i na jednom mjestu Orwel govori o tome kako postići potpunu kontrolu nad ljudima. Ne strahom, nego patnjom. Tako postižete potpunu kontrolu nad ljudima, do čega smo i mi došli.  No ovo je psihološka patnja, ali to je zapravo isto. Prolazim je i sam.

Kada vas uhvate u zamku, možete li slušati svoje srce ili se pitate je li ovo oprečno narativu?

Smijem l i razgovarati o tome kako se osjećam sa svojom porodicom? Bože postoji li šta gore od toga?

Tražili su me da održim jedan privatni koncert na Karibima, nakon duge pauze od sviranja, nisam bio dobro, oporavljao sam se od druge doze vakcine.Morao sam popuniti vladin upitnik jer sam počeo ponovo raditi. I dok sam to popunjavao, imao sam telefon, a moj asistent mi je pomagao, na prijenosnom računaru na telefonu mi se pojavila aplikacija Digi ID. Šta to rade? Ne smiju me prisiljavati da skinem tu vladinu aplikaciju i izbrisao sam je. Tada sam pomislio ovdje to mora prestati

Pročitaj više: U Kuću slavnih rokenrola ulaze Tina Tarner, Džej Zi, Kraftverk, Fu Fajtersi