Ðana Handžo Feriz rođena je 1991. u Mostaru gdje je provela djetinjstvo te završila Ekonomsku i ugostiteljsko-turističku školu, smjer Ekonomski tehničar. Proglašena je učenicom generacije. Sudjelovala je u mnogobrojnim aktivnostima školske i društvene zajednice. 2008. godine osvojila je prvo mjesto na literarnom natječaju na temu „Nasilje nad ženama“ u konkurenciji svih srednjih škola u Mostaru, održanog od strane Udruženja žena BiH. Tri godine kasnije odlazi u Njemačku, gdje završava bachelor studije poslovne administracije, a nakon toga master studij održivog marketinga i vođenja poduzeća. Govori njemački i engleski jezik. Živi i radi na relaciji BiH – Njemačka. S Đanom smo razgovarale o njenoj knjizi Priviđenje koja uskoro ide u tisak, a tematizira nasilje nad ženama.
Uskoro će biti objavljena Vaša knjiga Priviđenje koja govori o jednoj od najtežih životnih tema, nasilju nad ženama. Koliko Vam je bilo teško pisati ovu knjigu ili je pisanje bilo terapeutski oblik da se oslobodite od nekog tereta?
Knjiga između ostalog progovara i o nasilju nad ženama. Pored toga narativa, ovdje je riječ i o jednoj drugoj široko rasprostranjenoj anomaliji društva, gdje će mnogi nakon čitanja, sigurna sam, staviti prst na čelo i razmisliti o sebi, svojim prijateljima i poznanicima. Moram ostati i malo tajanstvena, kako čitateljima ne bih oduzela čar čitanja i mašte kada u ruci budu držali Priviđenje. Nije mi bilo teško ustrajati na pisanju knjige, silno sam željela dati svoj doprinos ženama žrtvama kao i boriti se protiv profila nasilnika.
Kome ste posvetili knjigu i tko Vam je najviše pomogao pri njenom nastajanju?
Knjiga je, primarno, posvećena svim „djevojčicama i dječacima“ koji će tek da se „otrgnu u svijet“. Također, posvećena je svima onima, koji su se nekada, svjesno ili nesvjesno, u nekoj fazi svoga života, nalazili u vrtlogu vlastitih priviđenja. Knjiga će zasigurno biti bolan rez, bolna spoznaja za sve one koji se još uvijek kreću putanjom vlastitih priviđenja.
Ljudi se kriju iza zastora straha i laži
Je li knjiga inspirirana stvarnim događajima, nečemu što se Vama osobno dogodilo ili nekome Vama bliskom?
Knjiga je umnogome inspirirana ljudima, njihovom svakodnevnicom, njihovim strahovima, brigama, životnim težnjama i ciljevima, u čije živote sam imala uvida ili mogla kratko da provirim. Te zavjese, ti zastori iza kojih se odvijaju njihovi životi, prikaz su koji odiše lažnim jezikom, fundament satkan od tuđeg bola, prevare, manipulacije. Ukratko – knjiga je inspirirana buntom koji progovara iz mene, buntom koji ključa u meni, svaki put kada uočim ili svjedočim društvenim anomalijama, određenim „kancerima društva“ koje ćete prepoznati kada pročitate Priviđenje.
Kako prepoznati nasilnika, manipulatora, agresora u vezi
Koja je pouka knjige, može li žena iz pakla nasilja izaći kao pobjednica?
Mnoge su poruke i pouke koje sam željela poslati s ovim romanom. One su zapravo i motivacija koja me je održavala da završim proces pisanja romana. Jedna od poruka odnosno pouka je svakako i ta, kako prepoznati nasilnika, manipulatora, agresora u vezi. Samo žena koja sebi najzad prizna da je upala u mrežu spletki i manipulacija, žena koja kod sebe osvijesti spoznaju da je život, a time i svaki novi dan, neprocjenjiv i nedoknadiv dar od Boga može da se otrgne iz kandži agresora. Da samu sebe ponovo zavoli, potrebno je neko vrijeme, a za to je zasigurno potrebna pomoć i podrška njenih najbližih kao i stručnih lica. Neovisno o spolu, fizičko i psihičko nasilje se, nikada, ni s jednim argumentom ne mogu opravdati.
Koji je Vaš savjet, kako prepoznati nasilje i nasilnike?
Gradovima hodaju osobe, za koje mi se nekada čini da su izgubile kompas ili orijentir. Ljudi su izgubljeni, preplašeni, u nekom grču. Sve su to dovoljni znaci da se zapitamo šta je pozadina takvog ponašanja. Često imamo pogrešnu sliku o nasilniku. On je u mnogo slučajeva, jedna umiljata, uglađena i slatkorječiva duša iza koje se krije manipulator koji želi da se upije u svaku poru vašeg života.
Njemu su svi suvišni, i vaši roditelji, sestre, braća, a pogotovo prijatelji. Prijateljice su obično opisane kao neke „profuknjače“ kojih treba da se klonite jer vam on sugerira na njihovo „nedolično ponašanje“. Malo zatim on vam sugerira i da nije potrebno da radite, da će on da osigurava dovoljno sredstava za vaš zajednički život. On vas vrlo često telefonski poziva i na jedan vrlo suptilan način želi saznati gdje ste i s kim.
U komunikaciji s njim nemate osjećaj da vas ispituje i propituje, on tada od vas uzima sadržaj koji će u prvoj svađi da vam „nabije na nos“. A sve su to neke obične stvari, koje u zdravim relacijama i ne bi bile vrijedna promjena. Nasilnik će vas i šamarati, čupati za kosu, za obraze, ostale dijelove tijela, stiskati za vrat, najzad i krvnički tući. Nakon toga će tražiti oprosta od vas uz obrazloženje da ste ga vi naveli na to, da ste mu vi svojim nedoličnim ponašanjem dali povoda za to. Vidite, kod takvog profila čovjeka, uvijek je neko drugi kriv.
Žena kroz te epizode izgubi potpuno samopoštovanje i samopouzdanje. Ona ne vjeruje da je dobra i za ikakvu ulogu, jer se njoj konstantno sugerira da ona zapravo i ne vrijedi.
Kroz kakve vrste emocija prolazi Vaš lik, s čime će se čitatelj/ica susresti kada bude čitao/la ovu knjigu, koliko je knjiga bolna za čitati?
Strah i neizvjesnost te suočavanje s istinom su po mišljenju mojih beta čitalaca jedne od dominirajućih emocija koje se prožimaju ovim romanom. Sebe smatram jako emotivnom i empatičnom osobom i prilikom pisanja ulazim u živote mojih junaka, s njima proživljavam njihovu bol, strahove i patnje. Knjiga je dakle, vrlo emotivna, životna i njeni akteri su uvijek tu negdje oko nas, uglavnom skriveni, pod plaštom lažne maske. Oni ne žele da ogole svoje pravo Ja.
Najvažnije je oprostiti sebi
Što mislite, kakvo će iskustvo imati osobe koje trenutno proživljavaju neki oblik nasilja pri čitanju ove knjige, može li ona biti putokaz ili vodič za oslobođenje od nasilja?
Vjerujem u to da će te osobe čitajući roman u njemu pronaći svoju bolnu svakodnevnicu i da će se uspjeti trznuti iz tog “nesvjesnog stanja“, da će konačno shvatiti da oni ne izmišljaju, umišljaju, preuveličavaju ili da su možda samo malo više „preosjetljivi“. Rekla bih da će žene nakon čitanja romana biti sposobne, ipak sebi oprostiti – što je ponekada jako, jako teško, a izuzetno je važno – te se okrenuti svjetlijoj strani života, daleko od njihovog agresora, a sve to prihvatajući kao jednu fazu života koja im se, eto, iz nekog razloga morala desiti. Dakle, tu fazu, taj list života, koji je već odavno preklopljen i ne vraćaju mu se. Sebi oprostiti – to je ovdje najvažnije.
Tradicija kao prepreka u suzbijanju nasilja
Kakvo je Vaše mišljenje o institucijama koje postupaju tolerantno prema nasilnicima i društvu koje okrivljuje žrtvu za počinjeno nasilje, što biste im poručili?
Osoba koja čini bilo koji vid nasilja pogotovo ukoliko to čini kontinuirano, sasvim je jasno da ta osoba ima određeni zdravstveni problem koji treba biti saniran, otklonjen u skladu s uputama stručnih lica. Prema takvim ljudima se ne može postupati tolerantno.
O argumentima koji će opravdati njihov sramni čin ne želim ni da pričam – oni ne postoje. Strašna je činjenica da neko čak i u slučaju femicida dolazi na ideju, da je žena možda „dala“ povoda, podstakla agresora tj. ubicu na njeno ubistvo!? Da ne budemo u zabludi, nasilje nad ženama nema nacionalni, vjerski, dobni, spolni niti obrazovni predznak, tako da toga ne manjka npr. ni u razvijenim zemljama zapadne Evrope.
Mišljenja sam da naše društvo, ovdje na Balkanu, miješa i vjerska i preuzeta tradicionalna načela što često ide u prilog upravo ovakvim nasilnicima i njihovim istomišljenicima, koji se pozivaju na „tamo neka propisana pravila“ koja se odnose na ulogu žene u porodici odnosno društvu.
To je čista dvoličnost, jer pođimo od početka; pred Bogom nema razlike, nema dvostrukih aršina, i dječak i djevojčica su isto vrednovani i jednaka su sreća za njihove roditelje. Nema razlike između žene i muškarca kojom bi ona bila niže rangirana ili, daleko bilo, ugnjetavana i ponižavana. Zašto bi razvedena žena bila raspuštenica, dok muškarac obično dobija titulu „dase“, ‘“frajera“, „kavaljera“? Imamo i žene koje pričaju i rade protiv drugih žena, umjesto da im budu podrška, da im pomognu u situacijama, koje su možda čak njima od životnog značaja?
I tu se postavlja pitanje zašto žena ženu žrtvu osporava, ne priznaje ili ignorira? Zato jer ni ona nije osjetila ljubav, nije potekla iz ambijenta u kojem se ženskom djetetu pružila ruka i podrška. To je plodno tlo koje doprinosi da se agresor ohrabri za svoj sramni čin.
Na što ste osobno najviše ljuti, možda na koruptivni sustav i institucije? Bavi li se Vaša knjiga i tom problematikom?
Ljuta sam na sve one koji osporavaju i ne uzimaju za ozbiljno sve osobe, neovisno o spolu, koje imaju problema s nasiljem. Nasilje se prepoznaje i u verbalnoj komunikaciji prije nego dođe do fizičkog nasilja. Sve je važno. Život je važan i nitko nema pravo da ga oduzme drugoj osobi. Za to nema niti će ikada biti opravdanja. Sve mimo toga je laž, iluzija u koju neko želi da vas uvuče.
