Đana Handžo, Mostarka s njemačkom adresom, oduvijek je voljela književnost i bosanski jezik. Još kroz osnovno i srednje obrazovanje u Mostaru, bila je učenik generacije. Kako je kazala za naš portal, oduvijek je imala želju, ali talenat za pisanje literarnih radova.
2008. godine osvojila je prvo mjesto na literarnom konkursu na temu „Nasilje nad ženama“ u konkurenciji svih srednjih škola u Mostaru, održanog od strane Udruženja žena BiH.
2011. godine odlazi u Njemačku, gdje završava bachelor studije poslovne administracije, a nakon toga master studij održivog marketinga i vođenja preduzeća. Govori njemački i engleski jezik. Živi i radi na relaciji BiH - Njemačka.
Na konkurs za literarni rad o liku i djelu muftije Muamera Zukorlića prijavila se u decembru, jer je veliki poštovalac lika i djela rahmetli Muamera Zukorlića.
Velika mi je čast što sam učestvovala na konkursu za najbolji literarni rad na temu: MUFTIJA. Bio je to vrlo interesantan izazov, ali i velika odgovornost.
Da bismo životu pristupili iskrenije i realnije i da bismo kritičnije posmatrali “instant napretke” ovog nam modernog doba, potrebno je (mladim ljudima) svakodnevno naglašavati da su upravo ova priznanja, uspjesi i potvrde zbir malih koraka na kojima se kontinuirano radi i usavršava. Hvala stručnoj komisiji na prepoznatoj emociji i nagradi, dodijeljenoj knjizi “Drevna Bosna”, autora akademika Muamera Zukorlića
Iskrene čestitke svim nagrađenim učesnicima, na svom Facebook profilu napisala je Đana.
MUFTIJA
Neke ljude volimo i bliski su nam iako ih nikada nismo upoznali ili s njima riječ razmijenili. Gledamo na njih kao na bliskog prijatelja, učitelja kojem se uvijek i iznova divimo i radujemo. Volimo i divimo, onako, na daljinu. Srce ne razlikuje prostornu blizinu ili daljinu. Ono osjeća i prepoznaje čist govor, iskrenu namjeru i roditeljski savjet. Ima jedan čovjek koji živi iako fizički više nije sa nama. O njemu bi se trebalo pričati u prezentu jer takvi nas uistinu nikada ne napuštaju - Muftija Muamer Zukorlić.
Poštovani Muftija, boli jedno subotnje popodne koje se teško i sumorno nadvilo nad Novim Pazarom i nad svakim onim gradom u kojem si srcem bio povezan sa svojim poštovaocima, prijateljima, svojim ahbabima.
Teško je prihvatiti da smo izgubili neponovljivog intelektualca, profesora, predvodnika i velikog dobrotvora. Utrkuju se ljudi, muftija Muamere, da spomenu neizmjerne vrline koje su te krasile, i kao čovjeka i kao profesionalca, i to ne samo oni iz tvoga naroda nego i pripadnici drugih naroda koji su u tebi vidjeli prijatelja, čovjeka koji je pružio ruku pomirenja.
A zar ti treba veći kompliment, a zar nam treba veći kompliment, od tog da u onim i ovim teškim izdajničkim vremenima ljudi spoznaju i nazivaju prijateljem onoga koji je doprinosio pomirenju i unapređenju ovih naših napaćenih prostora?! Zar treba veći kompliment nego taj kada sa žalom, zbog tvoje autentičnosti, svjetla i dobrote koju si crpio sa izvora Istine, tuguju drugi što nisi bio pripadnik njihovog naroda?! A koliku samo radost i ponos osjećamo mi koji smo pripadali tvome narodu.
Nisi volio podjele: na granice, na nacije, na naše i tuđe. Bio si otvoren čovjek za sve čiste i iskrene duše ovoga svijeta. Učitelj koji je istrajavao na Istini i na njenom širenju.
Mnogi su odrastali zu tebe. Mnogi su se uz tebe odgajali i formirali u prave ličnosti. Ako nismo bili novopazarski studenti kojima si držao predavanja i sretnici s kojima si komunicirao na mnogobrojnim skupovima, bili smo od onih koji su se napajali tvojim znanjem i savjetima putem raznih medija.
Kod izbora medija na koje si odlazio nisi pravio podjele. Ljudski, dostojanstveno i časno. Znao si težinu odlazaka u pojedine emisije, kao i njihov cilj, i znamo da u nekim drugim uslovima sigurno nikada ne bi ni kročio tamo, ali s nama ovakvima, i s ovim našim sudbinama, nije bilo drugog izbora. Tvoj nijet u srcu bio je mnogo veći od svih čaršijskih priča kojima su te osuđivali zbog pojavljivanja na tim istim medijima. A da je bilo tako lahko nositi se s tim, valjda bi se svako nazivao uzvodnim plivačem?!
Ti si to bio, uzvodni plivač, a nama razumom obdarenim, dao si težak zadatak. Svojim primjerom si pokazao i dao nam putokaz kako hrabro i ustrajno da slijedimo put dobra.
Često pomislim na studente kojima si prenosio znanje, kojima si davao životne savjete… Poželim da sam bila na mjestu jednog takvog studenta, da sam ponijela mudrost i oštrinu tvoje jasne riječi za sva životna iskušenja jer imao si univerzalna pravila, rješenja za sve situacije. Imao si recept za sretan i uspješan život.
Pronašao si ga sa izvora s kojeg si crpio i vlastitu energiju za svaki novi izazov. Time si zbunio neprijatelje, jer očekivali su tvoj umor, kukanje, tvoju predaju, tvoje odustajanje. Nisu te shvatili. Nisu oni tvoju poruku razumijeli. Ne može insan u drugom insanu vidjeti ono što u sebi nema. Shvatili su te, poštovali i voljeli svi oni koji su srcem, nevidljivom niti, bili povezani s tobom.
Muftija Muamere, hvala ti za nesebično dijeljeno znanje i savjete, za ljudskost i velikodušnost koja je iz tebe zračila. Hvala ti što si baštinio univerzalne vrijednosti i dao nam recept za sreću, uspjeh i zadovoljstvo u životu. Neka ti je vječni rahmet i da te Dragi Allah dž.š uvede u najljepše džennetske bašče i nagradi za sva tvoja dobra djela.
Pročitajte više: Ivona Grgić osvojila prvu nagradu za najbolji literarni rad na temu: MUFTIJA
