Mediha Šehidić: Jetimski Bajram

"Jetimski Bajram" napisala: Mediha Šehidić

Ljeto je. Mati svakog jutra, čim otkuca sabah, zaječi tiho kao da nas jekom na molitvu podiže.
Brat ima dvanaest godina i čvrst dječački san, ja imam petnaest i lagan san, budim se i na zujanje muhe u drugoj prostoriji. Zato što lagano spavam majku uvijek čujem prva, pa tromo ustanem, prinesem joj tutu da se izmokri, mlitavim je rukama prevrnem na drugu stranu, pogledam kroz prozor i vidim kako se iznad fabrike sunce opet razlilo kao patišpanja.

Jednog  jula, tačno dan uoči mjeseca Ramazana, mati nije zaječala. Mi smo, ipak, ustali rano da kroz prozor gledamo  kako je uposlenici pokopnog društva „Rahmet“ iznose iz kuće. Dva čovjeka, kao od brda odvaljena, nose našu majku onako kako se nosi vreća brašna iz seljačke zadruge. Treskaju hrpu kostiju u smeđoj deki sa žutim zvjezdicama i još pričaju pri tome, tako da pomisliš kako je nosanje mejta u ambasador dekama najnormalnija stvar na svijetu. 

Mi smo poslije iznošenja majke iz kuće mogli spavati i do podne, bio je raspust i niko nam nije branio da ležimo koliko želimo, ni sat nije zvonio, nikakve buke i halabuke nije bilo, ali mi smo se i dalje rano budili. Kroz našu kuću dugo još odjekivalo je majčino ravnomjerno ječanje, skriveno i pohranjeno u zidove, pa bi se negdje pred zoru samo od sebe prosulo po njenoj djeci i razbudilo ih.
Ja bih često začepila uši, ali jeka iz naših zidova bila je jača, hučala je, uvlačila se pod kožu i prelamala, onako kako se zrake sunca prelamaju preko puknutog ogledala.

Prvog dana Ramazana našu majku su spustili u kabur. Nas dvoje smo zapostili. Kao nikada do tada. I kao niko oko nas. I ostali smo takvi… isposnici od ljubavi i iskonske radosti, onako kako to samo jetimi mogu biti i ostati.

Prvi Bajram bez majke

Mjesec dana kasnije osvanuo nam je prvi Bajram bez majke. Bez oca smo ih dočekali već pet. Naša kuća bila je čista. Uglancana bolom i patnjom, ispolirana jetimskim dahom i strahom.

Majka nam je, u sretnim vremenima, dok je kuhala i spremala bajramsku sofru, radosno govorila kako je Bajram lijep i poseban dan, jer se tada sa komšijama dijeli ono čega imamo, a prije toga daju se vitre zbog onoga čega imamo i previše.

Poslije njene smrti mi smo se, na dan Bajrama, probudili sami i nismo imali ničega viška. U našoj kući vladao je manjak svega; manjak ljudi, manjak radosti, manjak mirisa, manjak pite, pogače, čorbe, dolme, baklave, hurmašice, manjak ljubavi i pažnje. 

Brat je cijelo ljeto hodao okolo kao pas lutalica. Kod nas je napolju uvijek bilo mnogo djece. Ivo, Erdo, Edo, Kemo, Mladen… pa se svi zajedno zaigraju. Kupaju se u bazenu koji i nije pravi bazen, nego industrijska lokva, plutaju na napuhanim crnim unutrašnjim gumama od FAP-ova i TAM- ića, igraju klisa, truhle kobile i ke-ka-ma. 

Ja sam se, čim je majka umrla, učlanila u gradsku biblioteku. Bibliotekarki na šalteru, zbog maloljetstva, podvalila sam ličnu kartu umrle žene i slagala joj da je mama na poslu. Ona, učinilo mi se, nije baš povjerovala to za majku, ali nije se puno raspitivala, na čemu sam joj bila i ostala prećutno zahvalna.
Zavaljeno sam sjedila na ogromnom zelenom kauču i čitala knjigu. Tišinu je prekinuo brat. Uletio je u kuću, pružio ruku i radosno uzviknuo:

– Vidi!

Gledam i na njegovom ispruženom dlanu vidim nekoliko sivih dinara. 

– Odakle ti to?

– Od Bajrama! Išli smo Osmana i Hamida ljubit u ruku, pa zaradili para.

Bacim knjigu i skočim kao oparena.

– Reci da ti nisi nikoga ljubio u ruku? Reci da nisi! – vrištim i idem prema bratu da ga na lijepi Bajram zadavim golim rukama.

Brat se skamenio, pa kaže:

– Jesam. Svi smo.

– Idiote! – vrisnem. – Šta mene briga što su svi! Samo ti među njima nemaš oca i matere! Samo ti. Nije isto… nije isto! – počnem i malaksalo se skljokam gubeći glas.

Jetimi se ne smiju saginjati

Tada sam mislila da je to od bijesa, a danas znam da tu nije bilo ni trunke bijesa. Nešto drugo, mnogo jače i žešće, provalilo je iz mene tog bajramskog dana,  nešto što neuki i neupućeni ljudi, kakva sam i sama bila tada, tumače kao huju.

Bratove usne su takođe podrhtavale. Sagnuo je glavu, a ja sam pred njim ridala. Kad sam se pribrala, skrušeno sam rekla: “Ti i ja… mi se ne smijemo saginjati da ljubimo ljude u ruku. Nikada. Ni za Bajram. Mi smo jetimi. Obećaj mi da se nikada više u životu nećeš sagnuti pred čovjekom i ljubiti mu ruku! Obećaj!”

Brat je bacio kovanice na pod i hirovito istrčao iz kuće. Ja sam još dugo plakala, a i zidovi su sa mnom glasno ječali.

Kad se vratio, pojeli smo pomfrit, dva kokošija bataka i cijelu kutiju „Moto“ keksa. O tom nemilom činu, u kojem su se sukobile moja bolna bezdušnost i njegova dječačka zanesenost i zaigranost, nismo više razgovarali. Mene je bilo stid što sam tako reagovala, a brata je bilo stid što se sagnuo da ljubi ruku „kao i svi“. Sada je znao da tih par kovanica nije vrijedno jetimskog naklona. Starija sestra i petnaestogodišnja gazdarica puste kuće bratu je znalački objasnila kako to hoda na terenu.

Baška adet, baška jetim

Sljedećeg ljeta Ramazanski bajram pao je u julu, malo poslije godišnjice smrti naše majke. Radnička djeca su i sljedećeg ljeta, i onog poslije, i poslije… jurcala oko kuće. Avlije oko nas su svakog mjeseca Ramazana mirisale na dolme, bureke, čorbe, hurmašice i baklave. Kod nas nije tako mirisalo, iako se u našoj kući najiskrenije i najjače postilo. Od svega.

Edo, Kemo, Erdo, Ivo… opet su išli od kuće do kuće da čestitaju Bajram, ljube ruku i zarade para. Brat je ostao sa mnom u kući. Listao je razmjenjeni strip i čitao nove podvige Vukova sa Ontarija. Onda je značajno podigao glavu i rekao: “Mi smo, jel‘de, atenisti, mi uopšte ne vjerujemo u te Bajrame!”

Prestrašeno sam skočila i viknula: 

– U Boga se vjeruje, a Bajram se obilježava. Mi nismo ateisti, mi se samo ne smijemo saginjati pred ljudima i ljubiti ih u ruku zbog para. Ni za Bajram. Nikada! Glupane!

Brat je bacio strip na pod i uzviknuo:

– Mrš. Ti si sve to izokrenula samo zato što si bolesno ponosna. Misliš da sam ja lud i da te ne kontam!

Zalupio je vratima i izašao napolje da hoda oko kuće kao pas lutalica, a ja sam pustila zidove da ječe umjesto mene. Zidovi su stenjali:

– Baška adet, baška jetim.

Na šporetu se krčkala supa iz kesice, a ljudi oko nas pjevušili su nek‘ mirišu avlije.

Izvor: Al Jazeera

Pročitaj više: Ono jednom kad sam imala rak (2)

Pratite nas na našim stranicama na

Vezane vijesti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)