Prof. dr. Larisa Velić
Doc. dr. Enis Omerović
Prije nekoliko dana je u Službenom glasniku Republike Srpske, broj 29/22, objavljen Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti. Navedenim zakonom se nekretnine u vlasništvu države, koje služe kao sredstvo vršenja i sprovođenja javne vlasti u Republici Srpskoj, pretvaraju u imovinu Republike Srpske, suprotno međunarodnim i domaćim propisima, pravilima o pravnom sljedništvu, pravu na sukcesiju i ustavnim osnovama državnog vlasništva i njegove zaštite.
Raspolaganje imovinom, koja je predmet ovog zakona, zabranjeno je još od 2005., i to Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji je nametnuo Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu (OHR), kako bi se zaštitila državna imovina do donošenja zakona o državnoj imovini na nivou države. Međutim, ni 17 godina kasnije taj pravni akt nije donesen, a ako se ovakvi trendovi nastave možda nam zakon neće ni trebati, jer te imovine više nećemo ni imati.
Napominjemo da je imovina temelj za funkcionalnu i ekonomski stabilnu državu, a polazeći od toga da je imovina ujedno i sredstvo provođenja javne vlasti, povezujemo je i s teritorijalnim integritetom i suverenitetom države. Imovina se, osim Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948., štiti i članom 1. prvog Protokola (1952.) uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, tako da se nedvosmisleno može utvrditi da Republika Srpska, kao entitet Bosne i Hercegovine, krši međunarodne i domaće propise, kao i presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dok pravovremeno i adekvatno djelovanje pozvanih domaćih i međunarodnih tijela izostaje.
Da podsjetimo, Republika Srpska je i ranije donosila zakone koji su se radi neustavnosti poništavali odlukama Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH.
Tako je ovaj entitet još 2000. godine usvojio Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, koji je stavlljen van snage odlukom Visokog predstavnika, polazeći od stanovišta da predmetno pitanje treba jedinstveno biti uređeno na nivou države.
Samostalno uređenje, odnosno prisvajanje državne imovine, nastavljeno je 2010. donošenjem Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja. Ovaj Zakon je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Odluci, broj U 1/11, stavio van snage, te je u postupku ocjene usklađenosti navedenog zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine utvrdio da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za uređenje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost države Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud se i kasnije bavio pitanjem državne imovine, i zakone koji su usvojeni suprotno već zauzetim stavovima stavljao van snage. Nema sumnje da će državni Ustavni sud i ovaj zakon proglasiti neustavnim, ali postavlja se pitanje šta će se desiti u međuvremenu i kakve ćemo posljedice osjetiti.
S dužnom pažnjom pratimo sporadične reakcije pozvanih predstavnika vlasti i primjećujemo da samo neki od njih shvataju značaj ovakvih postupaka te shodno tome i reaguju.
Međutim, još uvijek se sve svodi na pozive i upozorenja, dok, istovremeno, konkretni postupci izostaju. Visoki predstavnik, čija je osnovna obaveza zaštita Dejtonskog mirovnog sporazuma, a time i Ustava BiH, kao i sankcionisanja svih radnji koje su usmerene ka narušavanju ili negiranju navedenih akata, umjesto da koristi ovlaštenja koja ima, tzv. bonske ovlasti, zadržava se na pukim saopštenjima za javnost u kojima konstatuje općepoznate činjenice da su ovakvi potezi RS neustavni.
Dakle, vlasti u RS-u direktno krše Ustav BiH, Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom i odluke Ustavnog suda BiH, čime se provocira destabilizacija i urušavanje države, a odgovarajući odgovor na takve postupke izostaje. Imajući sve to u vidu, postavlja se pitanje koja je svrha trenutnog postojanja OHR-a u Bosni i Hercegovini.
Napominjemo da Visoki predstavnik nije reagovao ni kada je u Republici Srpskoj donesen Zakon o premjeru i katastru, koji je članom 198. stavio van snage Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske, a koji je također nametnuo Visoki predstavnik.
Posljedice stavljanja van snage Zakona o zemljišnim knjigama su već uveliko prisutne, a smatramo da će se njihove razmjere potpuno moći sagledati tek u narednom periodu. Pasivnost međunarodne zajednice već predugo traje, a čini se da nakon što je doprinijela kreiranju postojećeg političko-pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, sada naprosto nije spremna da se suoči s problemima koje ovakav sistem nosi.
Započet proces kreiranja zakona o državnoj imovini od strane OHR-a je naglo zaustavljen, a sada se postavlja pitanje zašto – da li Visoki predstavnik ovim primjerima odsustva svog djelovanja prešutno podržava nestanak državne imovine i samim tim doprinosi destabilizaciji države i stvaranju uslova za secesiju Republike Srpske?
Znajući, stoga, da imovina predstavlja uslov za održavanje teritorijalne cjelovitosti neke države i da bi gubitkom imovine država izgubila jedan od svojih osnovnih elemenata za funkcionalno postojanje, čini se da ovdje gubitak imovine postepeno vodi stvaranju pretpostavki za gubitak teritorija, tj. u konačnici “tihoj” razgradnji Bosne i Hercegovine.
Pročitajte više: Prof. dr. Senadin Lavić: Etnoteritorijalizacija Bosne
