Fudbalski klub Željezničar danas slavi 100. rođendan. Iako je klub postojao još od početka 1921. godine, službeno je registrovan 19. septembra 1921. godine.
Od početka 20. stoljeća u Sarajevu su postojala četiri bitna kluba koja su se striktno vezala uz nacionalno-vjerske zajednice: Slavija (srpsko-pravoslavna), SAŠK (hrvatsko-katolička), Đerzelez (muslimanska) i BarKohba (jevrejska).
Postojao je i klub Hajduk koji je predstavljao radničku klasu, no on nije bio cijenjen, te je grupa radnika željezničke radionice u Sarajevu odlučila 2020. godine osnovati svoj nogometni klub.
Željezničar je neformalno počeo s radom početkom 1921. godine po imenom Željezničarski športski klub, no zvanično je primljen u Sarajevski podsavez tek 19. septembra 1921. godine i na taj način je počela jedna od najljepših priča u gradu na Miljacki.
Da bi bio registrovan, klub je morao odigrati dvije zvanične prijateljske utakmice, 17. septembra protiv SAŠK-a (1:5) i 18. septembra protiv ekipe Sarajevski ŠK (1:2).
Protiv SAŠK-a su meč počeli Stefan Cicvol, Milan Tomić, Vilim Novak, Rudolf Kefer, Milovan Adamović, Stjepan Katalinić, Ludvig Leple, Dragutin Siber, Dimitrije Dimitrijević, Ivan Krajnc i Franjo Cvelfer, a u igru su ušli i Ivan Dunkl i Milutin Egić. Tih 13 nogometaša su zauvijek upisani u historiju kao prvi u stogodišnjoj historiji Želje. Trener te ekipe je bio Adolf Šmit, a predsjednik kluba Milutin Raković.
Športski klub Željezničar je takmičenje počeo u Drugom razredu Sarajevskog podsaveza i u sezoni 1921/1922 je zauzeo posljednje mjesto.
Prelazak u viši rang, Prvi razred, Plavi su ostvarili u sezoni 1925/1926. To je bio početak "Plavog rollercoastera" jer je tokom narednih godina Željezničar imao velikih uspona, ali i velikih padova nakon koji se ponovo dizao iz pepela.
Drugi veliki trenutak u Željinoj historiji desio se u jesen 1932. godine kada je dobrovoljnim radom igrača i željezničkih radnika na Pofalićima izgrađeno prvo vlastito igralište. Dotada je Željezničar igrao na nekoliko igrališta u Sarajevu i nije imao svoj pravi dom.
Željezničar je Drugi svjetski rat dočekao kao stabilan prvoligaš u Sarajevskom podsavezu, a klub je odlučio ne takmičiti se u ligi pod ingerencijom okupatorske Nezavisne države Hrvatske.
Nakon oslobođenja Sarajeva i stvaranja nove Jugoslavije 1945. godine klub se nastavio takmičiti, ovaj put u Republičkoj ligi Bosne i Hercegovine gdje je odmah osvojio prvo mjesto i osigurao je prelazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije, najveći rang jugoslovenskog nogometa.
No, tada se Željezničar suočio s velikim problemom političke prirode. Ekipe Udarnik i Sloboda, koje su Plavi izbacili u borbi za ulazak u Prvu ligu, su se ujedinile i nastao je Torpedo.
Torpedo, koji je kasnije promijenio ime u FK Sarajevo, je bio državni projekat, te je Fiskulturni savez BiH naredio da Željezničar novoosnovanom klubu mora ustupiti svoje najbolje igrače. Lovrić, Raljić, Golac, Alajbegović, Šilić, Konjevod i Lazarević su napustili Želju, a jedini koji se suprotstavio komunističkom režimu što se u to vrijeme moglo platiti i životom bio je Josip Domorocki.
Odlazak najboljih igrača se itekako odrazio na rezultate, te je Željo nakon samo jedne sezone ispao u Drugu ligu, a potom sljedeće i u Republičku ligu BiH, no nakon samo jedne sezone u trećem rangu se vratio u drugoligaško društvo.
Nakon reorganizacije jugoslovenskih nogometnih liga 1952. godine Željezničar je prebačen u Podsaveznu ligu grada Sarajeva u kojoj je osvojio prvo mjesto i vratio se u Drugu ligu.
Tada je klub prešao igrati na svoj novosagrađeni stadion Grbavica, a već 1954. godine Plavi su se vratili u Prvu ligu, no tu su se zadržali samo dvije sezone.
Potom je uslijedio period "šetanja" između Prve i Druge lige, a 1963. godine u povratničkoj sezoni u elitni rang jugoslovenskog nogometa Željo je zauzeo treće mjesto i nagovijestio najveće uspjehe koji su uslijedili.
Zlatno doba Plavi su imali početkom sedamdesetih godina. Zavroili su na četvrtom mjestu 1970., na drugom 1971., a 1972. godine pod vodstvom Milana Ribara su postali prvaci Jugoslavije.
No, u narednih nekoliko godina klub je pružao sve slabije i slabije rezultate, te je 1977. godine ispao iz lige. Već naredne godine Željo se ekspresno vratio u društvo najboljih i postepeno se vraćao ka vrhu pod vodstvom Ivice Osima.
Kruna Osimovog rada došla je u sezoni 1983/1984 kada je Željo zauzeo treće mjesto sa samo dva boda manje od prvaka Crvene zvezde i izborio nastup u Kupu UEFA naredne sezone gdje je Željezničar dogurao do polufinala i ispao od Videotona u meču na Grbavici koji je slomio srca svim navijačima Plavih.
Do raspada Jugoslavije Željezničar je bio relativno stabilan prvoligaš, a 1992. godine klub je, baš kao i 50-ak godina ranije privremeno prestao igrati utakmice zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Grbavicu, simbol Željezničara, je agresor 1992. zapalio, no već 1996. godine se nogometna lopta počela kotrljati po njenom travnjaku, a danas je ona renovirana i najljepši je stadion u našoj zemlji.
Pri kraju rata Željezničar je nastavio s takmičenjem u prvenstvu BiH, te je u sezoni 1994/1995 zauzeo četvrto mjesto.
Već 1998. godine čuvenim pogotkom Hadisa Zubanovića u finalu play-offa protiv Sarajeva osvojio je prvu od šest titula prvaka Bosne i Hercegovine.
Kako se stogodišnjica kluba bližila, svi navijači Plavih su očekivali spektakl. Prethodne uprave kluba posljednjih godina su najavljivale velike stvari, obećavale su dolazak velikana poput italijanskog Intera na Grbavicu...
No, na nesposobne ljude u upravi nadovezala se i kriza izazvana pandemijom koronavirusa, te je klub stotu godišnjicu dočekao u velikim finansijskim dugovima i sa prosječnim igračkim kadrom.
Jedina svijetla tačka današnjeg slavljenika su navijači koji nikada nisu iznevjerili klub. I dok su mnogi koji se kunu u Želju i kojima je Željo dao mnogo digli ruke, armija navijača nije, već je povodom rođendana spremila i spektakl kojeg se ne bi postidjeli ni mnogi slavni evropski klubovi.
Željo za 100. rođendan je po ko zna koji put u krizi, no nema sumnje kako će ponovo za trofejni klub s Grbavice doći bolji dani.
