Akter.ba

Mediha Šehidić: Papuča marke “One size”

One size

Veljo sjedi mortus-pijan u obližnjoj kafani i naručuje još jedan decilitar rajske šljivovice.

U džepovima radničkih pantalona nema ni kinte. Konobar donosi decl’ i požuruje ga da odmah plati.

On zapetljava jezikom:

– Zapiš’der!

– Nisam ja ‘odža da ti zapisujem! – viče konobar ne ispuštajući decl’ šljivovice iz kratke i debeljuškaste šake.

Napregnuti trenutak, u kojem je osjetna samo Veljova strast za gutljajem rajske tečnosti i konobarova nadmoć nad pijančevim mogućnostima sadržanim u praznim džepovima radničkih pantalona, prekida glavni mjesni đilkoš Hiban, glasno dobacujući:

– Veljo, more’l jedan striptiz za raju?

Kroz zadimljenu kafanu prolama se glasan smijeh. Hrapave ruke starosjedilaca s noktima ispod kojih bi se mogla zasaditi omanja rasada za paradajz prinose “Zetu” i “Moravu” bez filtera u svoje poluotvorene, krezube čeljusti iz kojih bljesne poneki zlatni zub ili smrkne zelenkasti karijes.

– Hajde, Veljo! Striptiz! Zgodniji si od Lolobriđuše – viče dugonogi đilkoš rumenih obraza sklonjen za stolom ispred šanka na koji lijevom rukom izbacuje “Pikovu damu” – rekao bi Puškin kojeg, na sreću ili žalost, nismo imali u našoj skučenoj mahali smještenoj tik uz fabričku ogradu.

– Svaka krpa jedan decl’! – dobacuje Hiban, po drugi put.Veljo ustaje, kvrgavim se šakama pridržava za ivicu stola prekrivenog progorenim, kariranim stolnjakom.

***

Sljedećeg dana Veljov sin pronalazi oca u jarku pored potoka. Zalegao kao od majke rođen. Na sebi nema ni gaće. Sin se vraća u kuću i donosi deku u koju oca umotava poput novorođenčeta. Tog dana Veljo nije otišao u fabriku da odradi svoju smjenu. Iz kreveta se pridigao tek poslijepodne. Žena mu je kao i obično servirala ručak. Grah bez ičega i salatu od prokislog kiselog kupusa koji je u plastičnom buretu odavno prevrnuo boju.

– Šta je ovo, stuho jedna? – zagrmio je mahmurni Veljo zureći zamućenim pogledom u dva tanjira na stolu.

– Ručak. Da ne misliš da smo mi bolje jeli? Budi sretan da si i to dobio – odgovara ona osorno.

Veljo skače i dva tanjira sa stola pretvara u leteće tanjire. Kiseli kupus i grah mirno se slijevaju niz zidove sobe okrečene u boju kivija.

– Napokon se neko usudio razbiti monotoniju perverzne i jeftine farbe nanešene na naša nepravilno gletovana tijela! – šapuću zidovi radosno se pretvarajući u prve nagovještaje postmodernizma zalutalog u našu tijesnu kotlinu. Smjelo ukazuju na svijetonazore nejasnih likova u svom unutrašnjem konfliktu, bez direktnih i šizofrenično raspadnutih modela u spoznajom polju čiju podlogu čini Juboflorova farba, u toj perverznoj boji – boji zrelog kivija.

Sin lupa vratima i nestaje iz kuće. Kćerka, sklupčana na otomanu pored šporeta, tiho plače. Ruke drži na ušima ovalnog lica, a krupne oči zbog kojih je svi zovemo Pulja Puljava, zatvara čekajući da grah i kupus završe putanju po zidovima njihove sobe… da se otac smiri i da majka napokon umukne.

Navečer oblači frotirnu spavaćicu i kreće na spavanje. Neočekivano se okreće, zastajkuje ispred oca i mirno izgovara:

– Hajde što me oduvijek sramotiš, ali što me oduvijek i boliš!

Veljo je skočio i ispružio hrapavu šaku prvo preko njenog lica, pa onda preko glave.

Pulju Puljavu smo sljedećeg dana pronašli u poljskoj šupi na kraju dvorišta. Frotirna spavaćica na njoj, s ispranim cvijetnim dezenom, bila je preširoka i prekratka.

Špaga je bila debela. Viđali smo je i ranije na limenoj kanti kojom smo vadili vodu iz obližnjeg bunara. Ispod Pulje zalegle su poderane i potpećene Veljine cipele koje svi ukućani nose okokuće kao natikače.

Univerzalke marke “One Size”.

Kotlina je tiha i začuđena. Nemušto tugujemo i pitamo se šta je to tako strašno i teško, našu pristojnu i pametnu Pulju Puljavu, odvuklo u šupu da bi se onako nepristojno obučena i u gluha doba noći poigravala sa špagom.

Činimo baš sve onako kako se od nas očekuje, i, naravno, niko nema odgovor na to teško i kompleksno pitanje. Odjednom postavljeno pitanje.

Poslije nekoliko sedmica Veljo je srušio šupu sa kraja dvorišta. Nama je laknulo, kao i uvijek ljudima što lakne, kada se zatre trag njihovoj pogani i licemjerstvu.

U kafani pored fabrike nakon izvjesnog vremena promijenili su sve stolnjake. Umjesto kariranih postavili su bijele. Veljo o tome sada ništa ne zna. On je kafanu zamjenio bogomoljom i zbog toga veoma brzo stekao veliki ugled i poštovanje cijele naše zajednice.

Od tada stvari ovdje stoje tako da smo grješni svi mi koji se ponekada prisjetimo striptiza, jarka, postmoderne umjetnosti na zidovima boje kivija i potpećenih papuča marke “One Size”. Čim neko spomene bilo šta od nabrojanog, otvore se neka usta sa zlatnim zubom, ukazujući nam kako svojim ružnim sjećanjima i primjedbama, unosimo nemir i razdor u naše složne i prosperitetu usmjerene kotlinske redove. Kad vidimo nekoga da gega ulicom u potpećenim papučama, mi ga fino upozorimo:

Nemoj to činit s obućom. Ne valja. Bila tako jednom jedna Pulja Puljava… ne dao je Bog nikome! I pomjerimo se s mjesta.

Mediha Šehidić: Papuča marke “One size”

Napisala: Mediha Šehidić

Pročitaj više: Mediha Šehidić: Jetimski Bajram

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)