Pjesnik Miroslav Mika Antić, koji je ljubavlju ispunio djetinjstvo mnogih generacija, a i sam je bio vječiti dječak, preminuo je na današnji dan prije 35 godina.

Za Mikom Antićem ostao je trag dobrote i čarolije, poezije koja ga je učinila besmrtnim. Oni koji su ga poznavali govorili su da je bio sav od pjesme, sjete i dobrote.

Bio je pjesnik žive kreativne riječi, jedan od onih ljudi i stvaralaca koji su ostavili snažan pečat u vremenu. U svojim djelima Mika Antić je pokazao vrijednost malih stvari, koje odrasli ljudi ne primjećuju.

Pisao je o sitnicama koje okružuju čovjeka, u kojima se krije sreća, a koje čovjek opterećen svakodnevnim problemima ne vidi.

Umjetnik široke duše, veliki boem koji je dane i noći provodio u beogradskim kafanama, rođen je u Mokrinu, na sjeveru Banata. Govorio je "O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru". Tokom života bio je zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, obrađivao drvo, umio da napravi krov, ali i glumio i pravio lutke u lutkarskom pozorištu.

Jednom prilikom je rekao da nikada nije napisao prvu pjesmu, nego drugu. Prvu pjesmu je u trećem razredu osnovne škole prepisao od Desanke Maksimović i predstavio kao svoju. Sva djeca su bila oduševljena, kao i rodno selo. Tvrdili su da će biti veliki pjesnik. Međutim, na kraju godine, iako nije bio odličan učenik, učitelj mu je poklonio knjigu Desanke Maksimović, istu onu iz koje je on prepisao pjesmu. Time ga je naučio važnu lekciju, da je najveće zadovoljstvo kada nešto sami stvorimo, a ne kada od drugog uzmemo.

Mika Antić je u jednom razgovoru istakao da je čitao mnoge pisce i da su na njega svi uticali. Međutim, malo je onih koji ga nisu razočarali. Posebno je volio Egziperija.

Preminuo je rano, u 54. godini, ali, kako kažu njegovi stihovi "Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek živim šašav letim, i živim", on i danas živi, podsjeća Glas Srpske.