Piše: Sead Vegara, Filmofil.ba
„Umjetničko djelo je tako sastavljeno da mu je nemoguće bilo šta dodati ili oduzeti, a da se ne ošteti ljepota cjeline.“ (Leonardo da Vinci) Luca
Ove riječi velikog renesansnog umjetnika Leonarda da Vincija svakako se mogu uzeti kao vodilja prema kojoj se treba orijentisati kada treba da ocijenimo sastav i značaj nekog umjetničkog djela. Slučaj sa gotovo svim CGI animiranim uradcima Disneyjevih digitalnih lutkara iz Pixara upravo je takav da im se nema šta dodati niti oduzeti. Možda bi zvučalo previše pretenciozno, ali Pixarovci još od davne 1995. i prvog u potpunosti kompjuterskom animacijom urađenog animiranog filma Toy Story (Priča o igračkama), snimali su savršene filmove. Doduše, desio se i poneki promašaj poput Cars 2 (Auti 2, 2011) ili The Good Dinosaur (Dobri dinosaur, 2015), ali i takvi animirani filmovi samo su nešto o čemu drugi animacijski studiji mogu sanjati da dosegnu. Briljantnost i maštovitost Pixarovaca je nešto što je nesvakidašnje u holivudskoj tvornici snova.
Originalnost koja nadilazi samu originalnost.
Pretencioznost zaogrnuta skromnošću. Neprocjenjiva autentičnost priče i svakog od likova ponaosob. Pixarov najnoviji uradak nosi naziv Luca (Luka, 2021) čiju režiju potpisuje digitalni lutklar Enrico Casaraosa, naravno, sa armijom ljudi iza sebe.
Luka; režija: Enrico Casarosa; glasovi: Jacob Tremblay, Jack Dylan Grazer, Emma Berman; 2021.
IMDb rejting: 7.8/10
Rotten Tomatoes rejting: 89%
Casarosa je inspiraciju za Luku pronašao u svom djetinjstvu kojeg je provodio na italijanskoj rivijeri u obalskom gradiću druživši se sa njemu tada dragim drugo(vi)m(a) koji poput njega baš i nije bio popularan u raji. Samo, Casarosa je cijelu priču začinio, zajedno sa još dvojicom pisaca (Jesse Andrews i Simon Stephenson), svojevrsnim bajkovitim elementom u kojoj su dvojica najboljih prijatelja, Luca (glas Jacoba Tremblaya) i Alberto (glas Jacka Dylana Grazera), u biti „morska stvorenja“, koja na površini poprimaju ljudski oblik.
Predivan scenarij koji odiše bogatstvom izražaja gdje likovi progovaraju savršenom ljepotom replika i dijaloga djelo je scenarističkog „dua fantastikus“ Jesseja Andrewsa i Mikea Jonesa.
Lik Luce je taj koji žudi da otkrije svijet izvan okeana. Suprotno njemu, Alberto živi na ostrvcetu odsječenom od grada ljudi, i popriličan je ekspert za „ljudske stvari“. Obojica sanjaju da naprave malu vespu sa kojom će se voziti do kraja svijeta i nazad, a Luca će se, nakon što mu majka Daniela (glas Maye Rudolph) i otac Lorenzo (glas Jima Gaffigana), zabrane da izlazi na površinu i odluče da ga pošalju na samo dno okeana kod rodbine, odvažiti i krenuti u grad ljudi, Portorosso. Neobični dvojac će dobti i trećeg člana u vidu djevojčice Giulie (glas Emme Berman) sa kojom će napraviti dogovor da zajedno učestvuju u takmičenju, pobjede narcisoidnog i nepodnošljivog Ercolea (glas Saverija Raimonda), te sa novcem od nagrade kupe vespu.
Koliko se god Luca i Alberto bojali ljudi, toliko isto se ljudi (i više) boje njih. Vide ih kao „morskia čudovišta“, koja će poprimiti svoj prvobitni oblik kada dođu u kontakt sa vodom.
Nadave neobična priča o odrastanju i prihvatanju drugog i drugačijeg, animirani film Luca, u iskusnim rukama Pixarovih čarobnjaka CGI animacije, savršenstvo je koje vas ostvalja zapanjene i zadovoljne, lijepo ušuškane u nevjerovatnim vizualnima u kojima ćete prepoznati nešto od Felinijevog i Miyazakijevog utjecaja. Kratko i jasno, Pixarovci su ponovno na visini zadatka i još jednom jednostavno isporučuju remek-djelo CGI animacije.
