Uobičajeno je mišljenje da su animirani filmovi namijenjeni najmlađim ljubiteljima pokretnih slika. Svakako, u animiranim filmovima uživa i ogroman broj starijih ljubitelja animacije. Ali, uspjeti pomiriti te dvije grupe, najmlađih i onih starijih, pružiti im istovremeno ono u čemu će moći uživati i jedni i drugi, to – to su postigli tek rijetki autori nekad crtanih, a sada CGI animiranih pokretnih slika. Kao neprikosnoveni „igrači“ u svom poslu jesu digitalni lutkari iz Pixara. Oni su na početku bili samostalni, a sada su u sklopu Disneyjeve animacijske divizije. Oni su ti koji u svojim filmovima imaju savršenu notu dječijeg „zamaskiranog u odraslu odjeću“, onoga što će se svidjeti djeci, a odrasli se istodobno pronaći u tome, pod uslovom naravno da je to njihova „šoljica čaja“. Postavlja se pitanje: Da li je moguće stvoriti dušu pomoću CGI animacije?
Potpisnik ovih redova nikad nije izgubio vjeru u Pixarovu magiju, iako se dalo učiniti da oni gube vjeru u same sebe snimajući uglavnom bespotrebne nastavke (Cars 2, Monsters University), degradirajući time epitete najambicioznijih, najmaštovitijih i najtalentovanijih filmskih pripovjedača u Hollywoodu.
Iako su te Pixarove animacije nešto čemu drugi studiji mogu samo stremiti i donekle uspjeti, ipak su originalne priče njihovo najjače i najbolje oružje. A jedna takva, bez lažne skromnosti, najbolja i najinspirativnija CGI animirana priča jeste njihov 23. po redu naslov, Soul (Duša, 2020) u režiji Petea Doctera.
Stvaranje CGI animiranog filma nimalo nije lak posao. Sve počinje od ideje, a isprva najbitniji su olovka i papir. Kompjuter i razni programi za animacije su samo pomoćne alatke kojima animatori uobličavaju likove, pričajući priču i razvijajući radnju. Stvaranje Pixarove Duše poduhvat je kojim su digitalni lutkari uspjeli udahnuti život likovima tako istinski neprocjenjljivom autentičnošću da se naprosto „rastopite od ljepote“ gledajući. A kada ostaje osjećaj ugodnosti, ljepote i jednostavne dražesnosti nakon provedenih sat i nešto vremena u kinu ili kod kuće gledajući čudo od pokretnih slika, onda zaista znate zašto je to dobar film.
Jer, istinski dobre stvari diraju u srce i aktiviraju maštu na najnevjerovatnije moguće načine da je to prosto uživanje. Koliko li samo takvih filmova postoji na svijetu i u filmskoj sehari, baš i nije poznato. Izvjesno je da ih je u današnje vrijeme sve manje, a jedan od dragulja iz te krune je Pixarov Soul.
Protagonista Duše je učitelj muzičkog obrazovanja Joe Gardner (glas Jamieja Foxxa). Njegova je nedosanjana želja postati pravim priznatim jazz muzičarem. Susrećemo ga na početku u učionici gdje vodi školski muzički sastav, vježbajući sa djecom koja nimalo nisu zainteresovana (sem djevojčice Connie koja svira trombon), otkrivajući i pokazujući im šta znači živjeti za muziku. Radosnu vijest, barem za njegovu majku, donosi direktorica škole. Ona će Joeu dostaviti ugovor za puno radno vrijeme, sa svim beneficijama poput najprečeg – stalne plate i zdravstvenog osiguranja. Prilika se otvara i na drugoj strani, onoj koju Joe preferira.
Nova prilika je da svira sa poznatom jazz muzičarkom Dorotheom (glas Angele Bassett). Joe se pokazao u najboljem mogućem svjetlu, kao vrstan i imaginativan jazz pijanista. Ali, Joe upada u otvoreni šaht, a njegova duša bude transportovana u drugi svijet, dok mu tjelo ostaje na Zemlji u komi i prikopčano na aparate. Joeova duša će se od tada naći u nezgodnoj sitauciji. Morat će pronaći put nazad u tijelo i još pokušati biti svojevrsni mentor čangrizavoj i neumoljivoj maloj duši zvanoj 22 (glas Tine Fey) koju treba spremiti na odlazak na Zemlju.
Dalje prepričavnaje radnje bi bilo upadanje u klasičnu zamku spoliranja, a to je nešto na što nećete naići ovdje. Jer, zaista bi bio zločin da o tome saznate čitajući ovaj tekst, a ne gledajući i otkrivajući sami za sebe.
Soul postavlja sva važna velika pitanja, istovremeno odgovarajući na njih, čineći vas pri tome boljom i bogatijom osobom.
Sama postavka priče na nevjerovatan, neviđen način objedinjuje i daje svoje viđenje onoga što život čini vrijednim življenja. Možda ne tako čvrste i stabilne sitnice, ali zato uklopljene u jazz kao muziku koja predstavlja sve za Joea i u kojoj je gotovo sve u improvizaciji, sitnice su koje čine Joevu ličnost unikatnom; jedinstvenom takvom kakva je.
Sada, postoje filmovi koji definitivno imaju neograničen rok trajanja. Koje smo gledali i koje ćemo gledati. Filmobi kojima ćemo se vraćati u onim, nekad radosnim, nekad tužnim trenucima života, kada trebamo malo smijeha ili utjehe. One utjehe kakvu mogu pružiti samo pokretne slike. I opet, čudno je to koliko se puta može pogledati jedan te isti film, a da gledajući uživate uvijek otkrivajući nove momente. Ti momenti se sve više i više ucrtavaju u pamćenje i zbog njih ćete iznova poželjeti da „obnovite gradivo“. Takav je upravo slučaj sa Pixarovom Dušom.
Čitajte više na: Filmofil.ba, piše: Sead Vegara
