Poslije rata naše je selo bilo puno ljudi i kada ideš putem sretneš minimalno pet osoba u hodu i pet puta više u avlijama.
Ispitaš se sa svima kako dolikuje vaspitanom čeljadetu da ti ne bi sutra vrebali mater ili oca sa opaskom "od takvih roditelja nako nekulturno dijete, gluvo bilo", i obavezno kada ti kažu da pozdraviš kod kuće dodaš "pozdraviću, pozdravi i ti svoje".
U svakom se dvorištu nešto dešavalo i već smo napamet znali ko s kim pije kafu kad se vraćamo iz škole, ko s kim ne priča, ko o kome priča, ko stalno radi, ko se pravi da radi ne bi li ispratio sva dešavanja, ko uživa u tome što živi kraj ceste, a ko trne zbog toga jer se plaši da mu čija kola ne završe u dnevnom boravku.
Godinu dana nakon rata, puče haber iz jedne avlije da se sprema svadba u selu. Naime, prvi mi se komšija vjerio. Višemjesečne pripreme njegove kuće i okućnice za veliki događaj su bile u toku, pred kraj školske godine, pa smo nakon dolaska iz škole nerijetko znali zaputiti pravo njemu, motati se oko radnika koji su ravnali bagerom teren za postavljanje šatora i postavljati mladoženji bezbroj pitanja o zvanicama, jer nas je zanimalo ko od njih ima djecu.
Nekoliko dana prije svadbe došle su Švabe - mladoženjini prijatelji iz Njemačke. Žene su im za svadbu obukle njemačke narodne nošnje, a s nama su se sporazumijevali rukama.
Među njima je bila i djevojčica Nikol koja nam je prirasla srcu iako s njom nismo znali prozboriti ni riječ. Ta se djevojčica na dan svadbe čak uspjela zaljubiti u jednog dječaka iz sela i stalno mi šapatom ponavljala pokazujući u njegovom pravcu: "I love him." Nekako je bilo logično da svako razumije šta znači "I love".
Ovo je ujedno bila i prva svadba kojoj smo mi djeca iz sokaka prisustvovali u životu, pa smo se kao skrivali od kamere, igrali kolo kada je pjevač zapjevao izvornu pjesmu "Gara, Gara", jeli halapljivo tortu bez nadzora roditelja u neograničenim količinama, zaljevali naša grla hladnom kolom i po prvi put dočekali zoru napolju.
Običaj je nalagao da mlada i mladoženja napuste svoje veselje nekad iza ponoći, da ih do sobe odvede kuma koja je tu veče blistala u svijetlo plavom kompletu i da ih zaključa.
Pošto smo mi u podmajevičkom kraju opasno držali do običaja, muzičari su krenuli za mladom i mladoženjom do sobe i sve je izgledalo tako bajkovito. U jednom se trenutku moj četverogodišnji brat odnekud stvori, iskoči pred mladence i vrisnu: "Stop!" Stade i muzika. Onda se on ljupko nasmija i reče mladoženji: "Viktore, super ti je bila svadba. Baš sam se lijepo proveo. A mogu l' znat' kad ćeš se ti opet ženit' da i tad dođem?
Napisala: Ivona Grgić
Pratite nas na facebook akter.bahttps://www.facebook.com/www.akter.ba - Ivona Grgić: Nova priča "Svadba"
Pročitajte više: Ivona Grgić osvojila i objavljivanje zbirke pjesama
