Razmišljam šta bih ja sada, sa pedeset i kusur godina, odgovorila na mrsko pitanje iz mog djetinjstva. Čija sam poslije četiri decenije?! Opet ničija. Ni oca, ni matere, ni države, ni mjesne zajednice, ni čo’jeka, ni partije… ništa. Nikakvih pripadnosti ja u ovom životu nemam.

Nedavno, na graničnom prelazu iz Hrvatske u Sloveniju, otkriven je jedan mladi par koji je bez vize pokušao ući u Evropsku uniju. Autobus je bio pun. Putnici uredni, putne isprave takođe… sve do tog para mladih ljudi koji su pošli u bijeli svijet bez urednih dokumenata.

Slovenci imaju svoja pravila i zahtjevali su da se autobusom vrate u Hrvatsku baš onako kako su i dovezeni iz nje. Dvoje ljudi stajalo je bezriječno i nijemo, licima okrenuto prema graničnoj kućici iz koje je virio samo trup carinika kojemu nisi mogao odrediti ništa, pa ni godine.

Među putnicima je nakon 10-tak minuta čekanja nastalo komešanje, propitivanje i glasne reakcije glede stajanja i neplanirane pauze koja prouzrokuje kašnjenje. Vozači su objasnili da se radi o putnicima sa Kipra koji nemaju uredne dokumente i koji se moraju vratiti u Hrvatsku, ali autobusom… a mi ostali putnici dužni smo čekati tu, iza graničnog prelaza.

Stajala sam u masi, na tom brisanom prostoru i gledala u ljude čije reakcije su za desetak minuta postale skoro pa histerične. Mlada majka sa djetetom od četiri-pet godina počela je glasno vikati sumnjajući da se možda radi o sirijskim izbjeglicama koje su se mudro ubacile u hrvatski autobus koji vozi za Berlin. Lično je otišla cariniku tražeći informaciju, želeći da mu objasni kako svi mi – nedužnici u toj priči, nismo obavezni čekati transport nekih crnjaka nazad.

– Otkrili ste ih, vodite ih! Imate zatvore, imate policiju! Ovo je nemoguće! Ne možete nam to učiniti! Mi nemamo obavezu da čekamo i da kasnimo zbog tih avanturista.

Druga žena, još glasnija od nje, prvo je bučno telefonirala, a onda išla od grupe do grupe čekajućih putnika objašnjavajući im kako to zakonski stoji. Njeni tonovi bili su, mjereno skalom od 0 -10, podešeni na desetku. Pitala sam se ko može živjeti u istom domaćinstvu sa nekim ko ovako glasno priča. Zamislila sam taj glas ujutro, pri prvoj jutarnjoj kafi i odmah mi se slošilo.

Naravno, uz jačinu tona, žena je posjedovala i savršenu jačinu samopouzdanja.

Poznajete one žene koje se izgledom i glasnoćom izdvajaju u masi, te stavljaju tačku na sve, procjenjujući ljude po onome što na njima vide. Pa, ako si tih i neupadljiv to obično prevode sa: nespretan, nedorastao, kokuz, neuspješan, glup… te kao pauni šetaju ispred njih pokazujući svu raskoš svoje praznine.

– Ja sam supruga diplomate! – govorila je – On mi je sve objasnio. Činjenica je da ih vozači moraju lično vratiti u zemlju iz koje su ih dovezli, jer je njihova dužnost da im pogledaju putne isprave prije ulaska u autobus.

Nakon pet minuta opet bi prišla nekoj grupi, govoreći: Moj suprug je diplomata. On mi je sve objasnio…

Mene je preskočila. Vjerovatno zato što sam ispruženih nogu sjedila na svom ruksaku posmatrajući nijemo do prije pola sata uspavane ljude koji su se pretvorili u uspaljenu i histeričnu rulju koja bi mladi par odmah tu, na granici, strpala u zatvor i mirno nastavila da se vozi dalje – ka evropskoj uniji koja ne treba nikakve crnjake više, posebno ne sa tamo nekog Kipra, ako su uopšte sa Kipra. Logika govori da to mogu biti samo neki krivotvoreni Arapi koji su se uvukli među nas, ispravne, uredne, legalizovane, poželjne i bijele.

U svoj svojoj raskoši, supruga diplomate kao da je osjetila kako u kokuz-ženi koja sjedi na ruksaku nema nekog pametnog sagovornika, a ako i ima…. ko bi se još spuštao na taj asfaltski nivo. Da bi sa mnom progovorila morala je ili dobro spustiti pogled ili čučnuti.

Par je vraćen. Autobus se pojavio opet nakon nekih 40-tak minuta. Na sjedištu vraćenih putnika pronađen je mobitel. Zaboravili su ga u svojoj frtutmi. Jedan od vozača zbunjeno je držao njihov telefon u ruci, a putnici su povikivali:

– Ma, vozi!

– Baci to tamo!

– Još da o njihovom telefonu vodimo računa!

I krenuli smo. Sve je opet bilo kao i prije tog zastoja. Neko je jeo, neko je imao slušalice u ušima, neko je gledao kroz prozor. Supruga diplomate čitala je “Gloriju”, a ja sam tako zavaljena u sjedište razmišljala o svojoj ničijosti pitajući se koliko mi je to valjalo, a koliko mi je štetilo u ovom životu. Ta ljudska potreba za pripadanjem, ta obaveza ili logika biti nečiji… to nešto što se povlači uz i kroz nas kao naše ime, prezime, boja kože, rodni list, pasoš, radno mjesto, otac, majka, mjesna zajednica…

Sjetila sam se svih onih naših ljudi koji su me, kad ih pozdravim na cesti, pitali: A, čija si ti?

Sjetila sam se težine tog pitanja, jer ja na njega nisam imala pravi odgovor. Lako je djetetu sa živim roditeljima reći čije je. Meni je to bilo teško, jer svaki moj odgovor na pitanje o čijosti bio je neispravan.
Ako kažem da sam Husina i Fadilina pitali bi dalje:

– A ko su Huso i Fadila?

Kad kažem da su moji roditelji umrli tek onda bi priča krenula u nedogled i to je bilo iscrpljujuće, suvišno, bolno. Dijete si i od tebe svi očekuju da budeš pitomo i odgojeno čeljade koje ne provocira starije ljude drskim odgovorima. A najradije bi im zbrusio i rekao:  Voz i ti, i to čiju, čiju, čiju u nečiju!

Kad god bih rekla da sam ničija krenula bi salva potpitanja: Kako ćeš biti ničija! A, bila! Takve mi tehničke postavke. Niko me nije pitao.

Ova gospođa, koja je po svojoj pripadnosti supruga diplomate, nije mi nepoznat profil. Oduvijek sam susretala glasne kćerke svojih uspješnih očeva, supruge svojih muževa i glasne predstavnike svojih zvučnih prezimena i porodica. Štaviše, i kad ti ljudi nisu bili od sebe glasni, iskompleksirana masa je šaputala: – On/ona/ono ti je sin/kćerka Toga i Toga, žena Onoga, iz kuće Tih i Tih.

Valjda zbog tretmana. Ne može isto za kokuza koji sjedi na ruksaku i paunicu koja se šepuri od grupe do grupe kao diplomatiji pripadajuće stvorenje umišljajući sebi da je biće višeg “autobusa”. Ljudi su je pažljivo slušali dok im je objašnjavala šta trebaju stanovnici Kipra za ulazak u Sloveniju i zašto mi sada tako trećerazredno i jadno čekamo na brisanom prostoru. Mojoj ničijosti takav autoritet nikada ne bi pošao za rukom.

Starost nema mnogo prednosti u životu jednog bića, ali od tih rijetkih koje, ipak, donosi, jedna je i ta da nas ljudi stariji od nas ili istogodišnjaci više ne pitaju: A, čiji si ti, sinko?

Razmišljam šta bih ja sada, sa pedeset i kusur godina, odgovorila na mrsko pitanje iz mog djetinjstva. Čija sam poslije četiri decenije?!

Opet ničija. Ni oca, ni matere, ni države, ni mjesne zajednice, ni čo’jeka, ni partije… ništa. Nikakvih pripadnosti ja u ovom životu nemam. Zato valjda i sjedim na ruksaku i vozim se autobusima, što je takođe uspjeh pored ovoliko netalentovanosti za diplomatiju svake vrste. Možda i nije sve nije tako bezizlazno, pomislih.

Evo, kad nekome pozlije na cesti, ja uvijek mogu uletiti u masu kao ova gospođa i povikivati:

– Ja sam Kanitina majka. Ona je meni sve to fino objasnila.

Ću probam, svega mi! Tek onako da vidim kako fercera to “biti nečiji”, uz onu obaveznu rečenicu koji upražnjavaju vlasnici raskošne praznine, a koja počinje sa: Ja kao To i To, tvrdim…

…da je kompleks majka svih zajeba. Mislim.

Autorica Mediha Šehidić

Pročitaj više: Mediha Šehidić: Jetimski Bajram