Prije deset godina Hrvatska je postala tada 28. članica Evropske unije.

Država je postigla svoje strateške ciljeve, ali članstvo je dovelo do značajnog odljeva stanovništva. U međuvremenu, članstvo u EU ostaje neizvjesno za susjedne zemlje, stoji u zajedničkom tekstu novinskih agencija FENA, AFP, ANSA, EFE, HINA, STA i Tanjug.

Nakon deset godina čekanja, ulazak u Evropsku uniju 1. jula 2013. godine bio je jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj historiji i, uz četiri godine ranije ostvareno članstvo u NATO-u, najvažniji vanjskopolitički cilj zemlje od osamostaljenja. Međutim, ovo bi moglo biti posljednje proširenje EU nakon mnogo godina, jer niti jedna od zemalja kandidatkinja nije ni blizu članstva.

Pregovori s Hrvatskom trajali su duže nego s bilo kojom drugom državom članicom, pet godina i devet mjeseci. Uvjetovali su ih punom saradnjom s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu (ICTY), koji je insistirao na hapšenju hrvatskog generala Ante Gotovine.

Pregovori su bili opterećeni saradnjom s ICTY-em u Haagu i blokadom Slovenije zbog bilateralnog graničnog spora, kao i zamorom od proširenja među tadašnjim postojećim članicama.

Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvo 21. februara 2003. godine, službeni status kandidata dobila je 18. juna 2004. godine, a pregovori su započeli 3. oktobra 2005. godine dok je posljednje pregovaračko poglavlje zatvoreno 30. juna 2011. godine.

Danas, nakon deset godina članstva u EU ostvareni su mnogi strateški ciljevi, među kojima i ulazak u schengenski prostor i eurozonu, kao i prvo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a u prvoj polovini 2020. godine. Brisel je također podržao zemlju u povezivanju zemlje izgradnjom Pelješkog mosta.

Uz trend pada javnih dugova, zemlja ima dobre fiskalne rezultate. Vlada čak predviđa da će dug sljedeće godine pasti ispod 60 posto, što je omjer dopušten prema kriterijima iz Maastrichta. Ipak, zemlja je izgubila deset godina ekonomskog razvoja.

Prije ulaska u EU hrvatska ekonomija zapalo je u recesiju koja je trajala više od šest godina. Ukupni pad realnog BDP-a u periodu od 2009. do 2014. godine iznosio je 12,6 posto. BDP je tek 2019. godine ponovno prešao nivo iz 2008. godine.

Drugi problem je veliki jaz između glavnog grada Zagreba, koji ima BDP od 131 posto prosjeka EU, i istočnih zemalja, čiji je BDP ispod 40 posto evropskog prosjeka. Zagreb je 2018. godine ostvario 34 posto nacionalnog BDP-a, dok većina stanovništva (67 posto) živi u područjima gdje je BDP po stanovniku ispod 60 posto evropskog prosjeka.

Hrvatska je iseljavanjem u proteklom desetljeću izgubila gotovo 10 posto stanovništva. Bolji uvjeti rada i života u bogatijim članicama, ali i manjak radne snage – posebno u Njemačkoj, koja ima više od dva miliona slobodnih radnih mjesta – doveli su do ozbiljnog odljeva stanovništva.

No, za Hrvatsku postoji nekoliko znakova da je trend odlaska iz zemlje usporen, ali još nije stao. Iskustva drugih zemalja pokazuju da se imigracija i emigracija izjednačavaju kada nivo ekonomske razvijenosti dosegne oko 80 posto prosjeka EU, čemu je Hrvatska sa svojih 73 posto blizu.

Da bi u dogledno vrijeme dosegla evropski prosjek, Hrvatska bi morala rasti znatno brže nego što je sada. Potencijalni rast nije otežan samo padom broja stanovnika, već i niskom produktivnošću te nedostatkom reformi u javnoj upravi i pravosuđu. Ipak, dobrobiti članstva u EU postaju još jasniji kada se Hrvatska uporedi s nekim zemljama bivše Jugoslavije koje ekonomski stoje lošije.

Sve zemlje zapadnog Balkana osim Kosova dobile su status kandidata: Bosna i Hercegovina 2022. godine, Sjeverna Makedonija 2005. godine, Albanija 2014. godine, Crna Gora 2010. godine kao i Srbija 2012. godine.

Iako je ruski napad na Ukrajinu donio neke promjene u politici proširenja i ponovno su u igri geopolitički aspekti, teško je zamisliti daljnje proširenje bez reforme procesa donošenja odluka, što je ionako teško sa sadašnjih 27 država članica.

Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, EU im je na samitu u Solunu 2003. godine obećala da će postati članice kada ispune uvjete. Dvadeset godina kasnije samo su Hrvatska i Slovenija članice EU, iako Brisel i dalje ističe opredijeljenost za proširenje, a zemlje zapadnog Balkana ističu da je članstvo njihov strateški cilj.

Nedavno je sedam država članica pozvalo zemlje zapadnog Balkana da ubrzaju svoje pristupanje EU. U saopćenju je sedmorka, predvođena Austrijom, upozorila da je proces proširenja bio prespor i da nije dao dovoljno opipljivih rezultata za ljude u regiji. U svjetlu rata u Ukrajini i napetosti na Kosovu, upozorili su i na opasnost od nestabilnosti u regiji.

Slovenija je jedna od zemalja koja se snažno zalaže za integraciju zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Povodom 20. godišnjice samita EU-zapadni Balkan u Solunu, slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar, premijer Robert Golob i ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon izdali su zajedničku izjavu u kojoj su ponovili nastavak podrške zemljama regije na putu u EU.

Podsjetili su da su mnoge prilike propuštene s obje strane od samita 2003. godine.

• Čini se da je početni entuzijazam za reforme na zapadnom Balkanu donekle oslabio tokom protekla dva desetljeća”, napisali su.
• U isto vrijeme, rekli su, EU se suočava sa svojim problemima, a proširenje nije uvijek prioritet. “Jasno je da je ovaj proces u osnovi strateški izbor, a ne tehnička stvar. Potrebni su hrabri politički izbori – naglasili su.

Unija je svjesna da zapadni Balkan i zemlje istočne Evrope ne mogu prepustiti uticaju drugih aktera koji ne dijele vrijednosti na kojima se temelji EU. Iz tog razloga postoji ideja približiti zemlje istočne Evrope jedinstvenom tržištu EU i povećati pretpristupnu pomoć.

• Hrvatska je čekala desetljeće. Uspjeh bilo kojeg posthladnoratovskog članstva ključan je u opravdavanju potrebe za daljnjim članstvom. Svakim proširenjem na zapadni Balkan obnavlja se potreba za razvijanjem mehanizma za sprečavanje prelijevanja jednostranih i bilateralnih sporova i interesa na multilateralni nivo Evropske unije”, kazala je Lejla Ramić-Mesihović, šefica Odjela za međunarodne odnose i evropske studije na Međunarodnom univerzitetu BURCH.

Dodala je kako je to umnogome ograničilo geopolitičke planove i interese Evropske unije, ali i ugrozilo nivo sigurnosti i stabilnosti zapadnog Balkana, koji Evropsku uniju doživljava kao najpoželjnije geopolitičko utočište.

Španija preuzima predsjedanje Vijećem EU-a 1. jula s pogledom usmjerenim na zapadni Balkan. Premijer Pedro Sánchez prošlog je ljeta posjetio sve zemlje regije osim Kosova, dok je njegov ministar vanjskih poslova José Manuel Albares nedavno izrazio želju za jačanjem odnosa Španije sa zapadnim Balkanom. On će vjerovatno u oktobru okupiti šefove diplomatija zemlja EU i zapadnog Balkana.

Kosovo ostaje najosjetljivije pitanje za Španiju u procesu proširenja EU u odnosu na zapadni Balkan. Odbijanje Španije i četiri druge države članice – Grčka, Kipar, Slovačka i Rumunija – da priznaju nezavisnost Kosova od Srbije 2008. godine komplicira izglede Prištine da se pridruži bloku, iako su kosovske vlasti podnijele zahtjev za status kandidata krajem prošle godine.

Također, Španija je jedina zemlja u schengenskom području koja ne priznaje bezvizni režim za građane s kosovskim pasošima, uprkos podršci Evropskog parlamenta i drugih schengenskih zemalja liberalizaciji viznog režima. Kosovo je posljednja zemlja na zapadnom Balkanu koja je dobila bezvizni režim u aprilu 2023. godine.

Godine 2019., tadašnji kosovski predsjednik Hashim Thaçi pozvao je Madrid da prizna nezavisnost Kosova, tvrdeći da “Španija nije Srbija, jer njome ne upravlja Slobodan Milošević, a nije ni Katalonija Kosovo”.

• S obzirom na to da se na najvišem nivou EU vode rasprave o mogućoj reformi i poboljšanju politike proširenja, svakako ohrabruje činjenica da je Španija tradicionalno prijateljski raspoložena zemlja prema ovoj politici – rekla je Milena Lazarević iz European Policy Centra.

Zbog čvrstog stava Španije o nepriznavanju Kosova, ona ne očekuje da će španska vlada staviti na dnevni red zahtjev Kosova za članstvo.

U međuvremenu, situacija na sjevernom Kosovu i dalje je napeta nakon nedavnih nasilnih sukoba između vojnika NATO snaga (KFOR) na Kosovu i etničkih Srba u Zvečanu. Eskalacija je zamrznula dijalog Beograda i Prištine, koji je rezultirao Ohridskim sporazumom za normalizaciju odnosa iz prošlog marta.

Srbi – koji čine oko šest posto stanovništva Kosova – bojkotirali su prošlomjesečne izbore u sjevernim gradovima u kojima su većina, dopuštajući etničkim Albancima da preuzmu kontrolu nad lokalnim vijećima uprkos neznatnom odazivu od ispod 3,5 posto birača.

Mnogi Srbi traže i povlačenje kosovske policije i gradonačelnika etničkih Albanaca koje ne smatraju svojim pravim predstavnicima. Kosovo je proglasilo nezavisnost od Srbije 2008. godine, ali ju je Beograd odbio priznati, čime je Kosovo zapravo onemogućeno da dobije mjesto u Ujedinjenim narodima.