Ovo je kratka ne/zgodica o laži
Godina je 1983. Ljeto. Meni 19 godina.Izlazim iz dvorišta, krenula sam na sastanak s momkom. Prvim. Kasnije će se ispostaviti i jedinim. To, pak, ide u neku drugu priču o mladosti, ludosti i neizgrađenim kriterijima.
Dok izlazim iz dvorišta pored mene prolazi bijeli automobil, jugo 45, prenatrpan muškim glavama, a vozač zalegao na sirenu. Ne osvrćem se, ne gledam, prolazim kao i svaka poštena cura tih godina. Payyyel?! 
Dolazim na Korzo, mjesto na kojem se trebam naći s momkom. On stoji i čeka. Ništa od poljupca na javnom mjestu, za takve rabote smo se krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih skrivali po budžacima i mrakači oko stadiona kao i sve poštene cure tada, payyyel?! To, pak, ide u neku drugu priču o prividu i uskratima zbog one prevažne riječi licemjerniog svijeta.I kako priđoh, meni moj momak kaže: - Sada sam prošao pored tebe u onom autu, svirali smo. Ti ništa.
I onda ispriča story iz automobila:
- Zamisli, sjedi Č. pored mene i ne zna da si ti moja cura. Kad smo te ugledali, a N. zatrubio, on je rekao:
Vidi ovu trebu? Lijepa jeste, ali neće frajera bez love, limuzine i titule. Izađe par puta, snimi stvar i ka'e: "pa-pa kokuze".
Upitam ga: A odakle to znaš? On kaže: - Znam. I ja sam dva puta izaš'o s njom. Ali nemam ja što ona traži. Ufurana pravo.
N. se smije, gleda me iz retrovizora, zna da si moja djevojka, a ja šutim. Izlazimo iz auta, Č. me pita:
- Na koju stranu ideš? Kažem mu: Odoh na sastanak sa onom ufuranom trebom što neće tipa bez love i limuzine. Zapravo odoh na sastanak s tvojom bivšom. On sagnuo glavu i promrlja samo: Jebiga, nisam znao.
Ni poslije toga nikada nisam upoznala Č, niti sam to poželjela. Ne znam ni dan danas kako je izgledao taj momak tada, a ni sada ako je živ. Sretali smo se sigurno, Zenica nije London, ali meni je bilo ugodnije da ne znam kako izgleda neki lik koji je znao sve o meni i koji je sa mnom izašao dva puta.
Kasnije je to postala simpatična pričica, a ja sam se i udala za momka bez love, auta i titule.
Život je išao dalje, i kao i svi ljudi imala sam priliku da ponekad slušam "Č-ove" laži o sebi, a da uopšte ne poznajem ljude koji su ih iznosili.
Uglavnom su o meni znali sve što ja sama ne znam, ambicije i karakterne osobine, a poneki su sa mnom i doživjeli nešto čemu nisam bila nazočna. Bilo je trenutaka u kojima bi me to žacnulo i nasekiralo, pa sam željela da vrisnem, tako da cijeli kosmos čuje:
Zašto lažeš?! Čime sam ti naudila? A onda bih odustala shvatajući da je laž utaban put ka istini, da je na duže staze svako podmetanje onome koji to čini postalo samozakopavanje, da je ono što JESTE i kako jeste uvijek, ali baš uvijek, iznad onog što NIJE.
Rasplet nepravde ili smišljene laži kojom nam sitni podlaci iz kružoka nesorte žele naudititi iz bilo kakvih ličnih poriva i pobuda, potrefljeni ponekada i ne doživi, umre prije toga.
Ali zato se onome ko je nekom drugom napakovao ili ciljano poželio nauditi, upravo njegova laž kad-tad vrati i pogodi ga posred čela. Tako je i sa izdajom. Ono što je izrečeno/učinjeno u povjerenju i trebalo ostati tajna, a zahvaljujući ljudima iz kružoka nesorte prepričano drugom, trećem i petom licu iz bilo kakve lične pobude, bila je i ostala njihova kazna.
Univerzalni zakon prirode nikada nije omahnuo po tom pitanju.
Autor: Mediha Šehidić
Pročitajte više: Mediha Šehidić: Beskraj u njenim divnim očima
Pratite nas na Facebook akter.ba - Mediha Šehidić: "Laž utaban put ka istini"
