Svake druge godine u našem je selu bila krizma. To je sakrament kojim osoba potvrđuje svoju vjeru, a krizmenici obično budu djeca od nekih četrnaest ili petnaest godina.
Prije krizme se dugo ide na vjeronauk, uče se pitanja koja biskup eventualno može postaviti, kupi se lijepa, svečana odjeća, a nakon obreda slavlje se nastavlja kod kuće uz mnogobrojne zvanice, jelo, piće i poklone za krizmenika.
Nama djeci je najljepše bilo to što smo mogli izabrati i krizmeno ime, pa smo mjesecima tražili imena, takmičili se čije će biti ljepše i istinski uživali. Krizmene kumove su često birali roditelji vodeći se materijalnim statusom kumova, a ne dječijim željama pa su djeca nerijetko bila ucviljena jer ne mogu izabrati kuma ili kumu po svojoj želji.
Bilo je i roditelja koji su i taj izbor prepuštali djeci. Jedne se godine krizmao naš komšija, a drugari Jukići, moj brat i ja smo ostali kod kuće bez roditeljskog nadzora jer su naši bili aščije kod komšija koji krizmaju sina.
Zabavljali smo se, gledali televizor, slušali muziku i jedva čekali da po nas dođu roditelji, pa da odemo na krizmu, a to će biti kada se posluži većina zvanica. Naprasno nam se poče tražiti šta slatka. Pošto se tad od djece krilo slatko, počeli smo roviti po kući pokušavajući pronaći mamin štek.
Onda smo otvorili frižider i ugledali tortu. Odmah smo je izvadili i poslužili se. Nismo je čak ni rezali već smo se skupili oko nje sa kašikama i jeli koliko nam duša poželi. Nakon nekoliko sati, mama je došla po kumovsku tortu koja je kod nas bila jer u frižderu krizmenikovih roditelja nije bilo mjesta.
Kada je vidjela šta smo učinili, derala se iz sveg glasa i najavila batine. U napadu panike nazvala je krizmenikovu majku.
- Ova dječurlija uništila tortu! Šta ću sad? Ubiću ih! Ostavila sam im i jelo i čokoladu, ali... - izbezumljeno je govorila mama. Otela sam slušalicu od mame i rekla:
"Laže! Jelo je ostavila, al' čokoladu nije. Teto, torta ti je bila super!"
Godine su prošle od tog događaja iz kojeg sam izvukla baš ja najdeblji kraj jer sam rekla za odraslu osobu da laže i jer sam, kako kazivaše seoska usta, nagovorila mlađe da načnemo tortu.
Kako god, od debljih se krajeva iz djetinjstva uvijek da napraviti dobra priča kada odrasteš, ma dobra skoro dobra kao krizmena, kumovska torta.
Pročitajte više: Ivona Grgić: Nova priča “Svadba”
