Moja prijeratna sjećanja su prilično blijeda i mlaka i nekako se osjećam krivom zbog toga.

Postoje doduše i neke situacije kojih se sjećam ne kao da su juče već kao da su jutros bile. Jedna takva situacija me zadesila u po ljeta na sred avlije. Tata se pojavio sa sokaka i u gornjem dijelu trenerke, između pazuha i rebara, nešto se mrdalo.

Fiksirala sam pogled i ugledala njuškicu koja se bori protiv rajfešlusa. Na sebi sam imala bijelu haljinicu punu cjetića po reverima i, uprkos maminim prijetnjama da se ne smijem isprljati, dokopala sam to kuče, privila ga nježno kao cvijet uz svoj grudni koš pazeći da mu bude ugodno u mome zagrljaju.

Osjećala sam kako drhti i lagano ga spustih na travu boje bilijarskig stola plačući od sreće što i ja konačno imam psa. Mama mu dade ime Bari.

Rastao je brzo, pogotovo u visinu, njuška mu začas postade izdužena, crna dlaka sve sjajnija i sjajnija, a okice ozbiljnije. Kada bi me neko od starijih podigao u vis ili mi brisao vazda muzgavo područje oko usta, Bari se stvarao niotkud, režao i prijetio pokazivanjem svojih bijelih zubi.

Činilo se uvijek da taj pas nikad nije imao odlike šteneta jer ga nošenje obuće uopšte nije zanimalo baš kao ni pseći nestašluci karakteristični za taj period.

Bio je mazan, poslušan, ali i oćutan i razborit.

Nije taj nikad lajuckao uzalud niti se trudio da iznudi malo pažnje i maženja motanjem oko nogu. Mačke uistinu nije trpio, ali nije ulagao mnogo energije da ih rastjera, jedan lavež i taman.

Živio je svoj film u skladu sa nekim čudnim karakterom, kunjao pod borom, u rikverc ulazio u kućicu, uspješno prekidao svaki lanac, volio zalogaj više i trudio se da mi djetinjstvo maksimalno obaspe ljubavlju.

Jednog se dana malaksali Bari privuče kući kao krivac i pusti svoju pseću dušicu blizu kamarice mojih poljskih igračkica. Djed ga je vukao do šupice iza koje ga je kanio sahraniti pazeći da ga ne vidim.

- Otrovan je, otrovan! - viknuo je neko.

Pojavila sam se niotkud, baš onako kako se i Bari pojavljivao kada me neko dira.

Trčkarala sam za djedom koji vuče Barija i govorila:

"Lažete! Živ je, živ je, otvorene su mu oči."

Koliko sam samo ljudi od tad srela koji su svoje otrovane živote smjestili među širom otvorene oči održavajući dobre odnose sa komšijama za koje su znali da truju životinje.

Jer, koga briga za jednog psa istrgnutog iz zagrljaja jedne curice vazda prljavih haljinica, koga?!

Pročitaj više: Ivona Grgić: Nova priča “Pujdo”

Pratite nas putem facebook