Ivona Grgić: Nova priča “Pujdo”

Ivona Grgić: Pujdo
Rat je divljao mojom zemljom, a ja, petogodišnjakinja upravo ostala bez svih prijeratnih drugara, bila sam zaokupljena djetinjstvom i psićem Pujdom koji je smio ulaziti u kuću što ovdje nije bio običaj.

Rat je divljao mojom zemljom, a ja, petogodišnjakinja upravo ostala bez svih prijeratnih drugara, bila sam zaokupljena djetinjstvom i psićem Pujdom koji je smio ulaziti u kuću što ovdje nije bio običaj.

Smetnula sam s uma kako je zapravo došlo do toga da Pujdo smije u kuću, ali se veoma dobro sjećam da je ime dobio po psu iz filma Ovo malo duše. Bilo je to maleno, crno štene, krupnih okica i kratkih nogica pa se činilo da stomakom može dodirnuti pod, sposobno da mog tatu, koji mi ga je i donio, nađe i u mišijoj rupi ako treba, a kamoli u Šibošnici koja je od našeg sela udaljena više od dvadeset kilometara.

Nekoliko je puta kao specijalac ulijetao u kuću ljudima kojima je tata otišao u goste, a jednom je čak prevrnuo i sto kumovima Mirku i Draginji.

Osim toga, Pujdu ako maršneš ili udariš, on ode u selo, najčešće kumu Šimi Bonkiću, i ponaša se kao uvrijeđena mlada pa moraš otići po njega, donijeti ga kao bebu i umiljavat mu se na razne načine sve dok ljubav ne nadvlada karakter.

Devedeset treće je bio nestao, a ja sam odbijala da odustanem od potrage pa je nađen svezan u Hidanima, selu preko brda, kod jedne djevojčice koja ga je morala vratiti. Krišom sam mu davala pola svog obroka iako je tada hrane svima manjkalo, branila ga svojim tijelom kad je poderao tepih, a čak je bilo i situacija kada nas uspava pa se popne na krevet i svoje majušno, pseće tijelo priskoni do mog stomačića pazeći da ne dotakne mamu koja mu nije dopuštala veruganje po krevetu.

Čim bi Pujdo osjetio da se ona budi, lagano se iskradao iz kreveta i pravio se da spava čvrstim snom na podu. Škiljio bi sve dok se ona ne udalji iz sobe pa onda zaškemuće da i mene probudi ne znajući da i ja škiljim i gledam njegovu jutarnju pseću politiku.

Čitav smo rat proveli zajedno. Pred kraj rata u mrkloj noći praćenoj nesnošljivom olujom, nestao je moj Pujdo i ja sam nekako znala da se neće vratiti. Osjećalo se njegovo odsustvo na ovom svijetu. Rat je stao, a ja sam nabavila drugog cukicu jer nisam bila poput onih sebičnih ljudi koji su sebe lišavali svih budućih ljubimaca jer su iskusili bol koji ostaje nakon smrti onog prvog, najvoljenijeg lajavca ili mjaukala.

Znala sam da makar nekome mogu život učiniti ljepšim kad već ne mogu promijeniti svijet i ta je spoznaja bila mnogo jača od bilo kakvog budućeg bola. Kada sam odrasla i počela iz nove perspektive roviti po ratnim uspomenama, sve mi se čini da mi je Bog dao ovo malo duše samo da bi me šta imalo boljeti do zauvijek za Pujdom.

Piše: Ivona Grgić

Pročitaj više: Da li znate ko je Ivona Grgić?

Pratite nas na našim stranicama na

Vezane vijesti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)