Đana Handžo: Kud’ da odeš kad si tek došla na svijet!?

Ono o čemu se ne može pričati

Neki bol nas ošteti trajno

O nekim rastancima priča se tajno

Bit će da je o ovome lakše

u sebi tiho čitati

nego svijetu naglas o tome pričati.

Imaš trideset godina. Nazivaju te Lavicom, Borcem, Spartankom. Udjeljuju ti komplimente za ustrajnost, neposustajanje. Neki se čude, neki bi da te oponašaju. Tragaju za odgovorom odakle dotiče tvoja nepresušna energija. I ti tragaš godinama za tim odgovorom. Katkad to pripisuješ svom genetskom kodu, jer si pronašla baš jednog takvog hrabrog pradjeda iz svoje porodične loze. Katkad pomisliš da je možda društveni ambijent ubrizgao u tebe injekciju ludila hrabrog vojnika koji svaki izazov dočekuje dostojanstveno na nogama i gleda smrti prkosno u lice. Ni sama ne znaš odgovor, ali kako postaješ zrelija, često se vraćaš u te rane devedesete.

Stop! Vraćaju te, i to godinama, kao da se nikada nisu ni završile. Porodica, mediji, društvo. Devedesete su tu oko nas, iako si ih, kalendarski, davno ispratila. Povezuješ ih sa svojim rođenjem. Ranih devedesetih si se rodila. U ljeto, u zenitu raspada jedne užarene geografske cjeline. Jugoslavije. O njoj znaš iz priča, granice joj poznaješ samo s geografske mape.

Rano djetinjstvo obojeno ti je otvorenim pitanjima, rodbinom i prijateljima o kojima ti pričaju, a koje nikada nisi vidjela. Oko tebe vlada haos, neznanje, zbunjenost, strah i glad. Saznaješ za zemlje i gradove u koje su ti neki ljudi otišli, daleko od tvog i njihovog, suncem okupanog Mostara.

Neki od tih ljudi nedavno su spušteni dva metra ispod zemlje, a za neke ti najbliži članovi porodice prilažu DNK uzorke kako bi ih, tim zadnjim činom, dostojanstveno ispratili na bolji svijet. Ti si jedna mala pjegava i zbunjena djevojčica, koja kao patka odozdo klimavo posmatra svijet odraslih.

Pružaš im ruke da te podignu i stave za vrat, jer odozgo se vidi jasnije. I dalje si zbunjena, mnogo toga se dešava u kratkom vremenskom periodu. Ali na njihovom vratu isuviše je tereta. Često te ne čuju, ne vide.

Njihovi životi puni su muka, a da ih sami nisu prizvali. Lelujaju između smrti i života.

Na tom užarenom zenitu na kojem svakodnevno pište tonovi i prijeti udar nekog jakog bubnja o čvrstu podlogu, o armature utočišta zvanog dom, umjesto na krevetu sugerišu ti da spavaš na podu. Tako je sigurnije po tebe. Pod ti je tvrd i neudoban, ali između komfora i života biraš da živiš dalje.

Kud' da odeš kad si tek došla na svijet!?

Često se hvataš za ogradu terase čiju visinu nikako da prerasteš. Prsima isturenim ka brdu Hum uzimaš zalet i oponašaš glasove koji dolaze s one strane Huma: “Balije, hoćete li riže?” Opominju te da to ne izgovaraš, da to ne valja. Udaraju ti na obraz. Tebi je sve to smiješno. Na to se samo kikoćeš, u tome vidiš neku zabavu, neki show, ne poznajući mračnu nadrealnost svoga djetinjstva. Svakako ga provodiš u bijegu. Sklanjaju te od vatre, metaka, noža, i sami ne znajući  na kojoj strani svijeta se krije spas.

S majkom odlaziš u Nevesinje, nadajući se da ćete tu naći mir, jer tvoj Mostar gori. Zlo je dopuzalo do Mostara i napastvuje i narod i imanja. Ali ni u Nevesinju ne pronalaziš spas. Selom brzo odzvanja zao glas i zemlju tuče tuđa čizma.

Upravo se spremaš na dugi put preko planine Velež kako bi se izbjeglo smaknuće. Krećete lomivratima izgnanstva. Ti si jedno malo žuto pile, upakovano u nosiljku i pripijeno na grudi daidže Mehe koji muku muči jer sve vrijeme plačeš.

Zbog gladi, žeđi, zbog kiše koja pada. Muku muči jer tvoj plač ne može spriječiti. Iznemogli ste i ne vjerujete da bježite od zla poznatih lica, od lažnih fraza koje više nemaju nikakvu vjerodostojnost. One su mamac u vaše provalije. I ti, sa svakim novim satom, postaješ nemirnija.

Ovdje se tvome bučnom glasu niko ne raduje.  Hrane, nade, snage vam ponestaje. Hoćeš li uskoro dočekati prvi rođendan? Možda ti nikada neće čuti prvu riječ. Zar to sad doista ovisi od nekog hodajućeg zla koje vedri i oblači ovim budžacima istočnih hercegovačkih ulica?

Oca ponovo viđaš nakon dva i po mjeseca bijega. Plačeš jer ga ne prepoznaješ. Šta se odvija u duši čovjeka koji tako dugo samo može nagađati o sudbini najmilijih? Koji je bliži istini da vas nema, da vas je šuma progutala, a lišće obgrlilo i zauvijek ušuškalo? Sada s trideset razmišljaš o tome, možda i prečesto.

Djetinjstvo ti je obojeno njegovim ranjavanjem. Metak u leđa – o kako je to podlo kad ti priđu straga! Obilaziš ga u ratnoj bolnici u Mostaru koja je samo improvizacija bolnice. Pamtiš i slike i miris tih prostorija, iako ti govore da to nije moguće. Ali ti nisi sanjala. Miris smrti tih podruma duboko se uvukao u tvoje nozdrve i podsjeća na pobjedu! U tim paranormalnim uslovima zdravstva, života i opstanka preživio je čovjek otpisan i od sebe i od njih. A ti opet, osim što si skakutala oko bolničkog kreveta, nisi ništa shvatila. A taj krevet mogao je biti i jedna od zadnjih slika koje bi ponijela. Sve što jednom prisilno tiho zaspe, mora nekada, kao bomba, da osvijetli i bljesne.

Da si heroina, da si pobijedila – nisi još svjesna.

I ne žališ zbog duga koji nikada niko na ovom svijetu neće moći nadoknaditi. Tebi sretno i bezbrižno djetinjstvo, tvojima tek načetu mladost i izgubljene živote.

A ko je taj što se usudio oduzeti drugome ono najvrijednije: život, udah, snove, planove, mladost s djetetom i starost s unucima? Ko je taj ko je tuđem životu presudio?! I dalje si zbunjena.

Pričaju ti o Starom mostu kojega nema, kojeg je zamijenio neki drhtavi, improvizovani prijelaz između dvije daleke, nikad dalje obale. I svaki put za tebe isti strah. Je li siguran, da li ćeš propasti u Neretvu?

U vrtiću slušaš o majkama, tetkama, sestrama koje su na nebu. Gledaš ka gore: predaleko je da išta shvatiš. Viđaš djecu samo s jednim roditeljem. U školi isto tako. Tvoji drugari pričaju o tragedijama koje su zadesile njihove porodice. O tome kako su izgubili mamu dok je na Neretvi prala veš, pretrčavala, hranu donosila i tako u nedogled.

Svi šutimo pred tuđom tugom. Upoznaješ nove drugare koji se vraćaju iz Njemačke. Imaju lijepe ruksake, pernice, patike i odjeću. Ne znaju razlikovati ć od č. Sve im je šarenije i ljepše nego kod vas domaćih. Poželiš i ti takve stvari imati, ali toga nema u Mostaru.

Čula si i za deminere, te hrabre ljude koji pretražuju određene lokalitete i čiste ih od mina. Neki od njih, spasavajući tuđe živote, tako ugroze svoj. Ti ljudi izazivaju strahopoštovanje, iako ti nije jasno ko još postavlja mine.

To čovjek čovjeku ne čini, zar ne?

U Mostaru je sve porušeno. U Mostaru je i dalje sve improvizirano. S prvom jesenjom kišom sve je još tužnije. U Mostaru je ostala zapečaćena bol. Ostalo je nedostajanje.

Riječ se zamrzla u trenutku, pogled ostao na jednoj tački. Mostar je tih. Ovim plavim nebom putuju još samo sjećanja i ptice. Putuju davno provedeni dani s nepovratnim putnicima, nada da su sada negdje u miru, spokojna misao da ih više ne boli tuđa sila na njihovom tijelu.

U Mostaru svega nedostaje. Živ se ne može u zemlju. Oni su u zemlju otišli, bez svoje volje, samo zato jer su se drugačije zvali, drugačije predstavljali. A mogli smo zajedno rasti.

Svijet bi bio bogatiji za jednog doktora, učitelja, umjetnika. Ovako je bogatiji samo za njihov trud, pokušaj ostvarenja života dostojnog čovjeka. Njihove diplome hlade se u ormarima i peku kao živa rana.

Pekle bi one svakog živog što se čovjekom predstavlja. A onome koga ne bi, neka biologija, sociologija ili koja već nauka dodijele status neke nove vrste. Takvim se nećemo zvati, u takve se nećemo ubrajati. Shvati da shvatiti ne možeš i da, evo, i s trideset ovdje ništa ne razumiješ.

Ostavi tišini da šapuće išaretima.

Autor: Đana Handžo

Pročitajte više: Đana Handžo: Dobitnica knjige “Drevna Bosna” na literarnom radu o liku i djelu muftije Muamera Zukorlića

Pratite nas na Facebook akter.ba

Pratite nas na našim stranicama na

Vezane vijesti

Odgovori